Brzopletost zakonodavca zbunjuje poduzetnike

Ubrzavanje procesa približavanja Hrvatske Europskoj uniji suočilo je poduzetnike s mnoštvom novih propisa koji zbog brzine, katkad i brzopletosti u donošenju znaju biti neusklađeni, pa i kontradiktorni. Gotovo da nema djelatnosti u kojoj se zbog toga ne javljaju problemi, a među najopterećenijima je kemijska industrija, uključujući i onaj njen dio koji proizvodi boje i lakove. Kemijsku industriju, naime, zahvaća tzv. REACH (Registration, Evaluation, Authorisation and restriction of Chemicals), najopsežniji propis u povijesti Europske unije, zakonodavni monstrum od 849 stranica, koji se postupno uvodi od lipnja 2007.

Kamo s ambalažom?
Iako proizvođači boja i lakova nisu izravni obveznici REACH-a, na njih se, kao i na trgovce bojama i lakovima, prelijevaju značajni troškovi registracije kemikalija. U konačnici to znači i poskupljenje boja i lakova za krajnje kupce, što nimalo ne pomaže industriji koju je kriza snažno pogodila. Voditelj Grupacije proizvođača boja i lakova pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) Raul Širola procjenjuje kako pad prodaje boja i lakova u zadnjih godinu dana između 20 i 30 posto, a s tom se procjenom slaže i predsjednik Upravnog odbora Udruge trgovaca boja i lakova Bernard Brežanski. Najveći dio tog pada posljedica je smrzavanja tržišta nekretnina jer kad se stanogradnja prepolovi, značajno se smanjuju i nove narudžbe boja i lakova. Prozvođače i trgovce muče slični problemi, a prioritetom smatraju neriješena pitanja oko zbrinjavanja ambalaže, o kojima se najviše razgovaralo i na prvoj konferenciji što ju je nedavno organizirala Udruga trgovaca boja i lakova.

Prema sadašnjim zakonskim rješenjima, proizvođači boja i lakova imaju obvezu zbrinjavanja vraćene ambalaže, ali ona se vraća preko trgovaca koji su prazne kantice boja i lakova dužni preuzeti od krajnjeg potrošača. Ostalo je, međutim, nejasno kako tu ambalažu treba skladištiti jer prodavaonice boja i lakova nisu registrirane za skladištenje takvog otpada. Breženski smatra da tu nedostaju neki pravilnici, dok im predstavnici državnih institucija savjetuju da se dogovore s proizvođačima. Trgovcima je to, međutim, gotovo neizvedivo, jer imaju i po 20 različitih dobavljača, pa bi morali imati i toliko različitih kontejnera za otpadnu ambalažu.

Sreća u nesreći
Sreća u nesreći je da velika većina kupaca boja i lakova još ne zna da ambalažu mogu vratiti trgovcima, pa se to u praksi vrlo rijetko događa. Ipak, za očekivati je da će sve više građana biti upućeno u tu mogućnost, posebno zato što sve češće komunalna poduzeća odbijaju prihvaćati ambalažu boja i lakova u komunalni otpad. Kada se takva ambalaža počne gomilati kod trgovaca i proizvođača pogoršat će se i problem njena zbrinjavanja jer Hrvatska nema spalionicu, pa se otpad sada izvozi, uglavnom u Austriju. Uz to što nemaju ovlaštenje za prikupljanje opasnog otpada, prodavaonice u pravilu nemaju ni prikladno skladište, protupožarne sustave i ostale mjere sigurnosti, a ne zna se ni kako bi trebao biti organiziran odvoz od trgovca do proizvođača. U nedostatku prikladnih skladišta, ambalaža boja i lakova trebala bi biti zbrinjavana na posebnim komunalnim odlagalištima, ali ona u Hrvatskoj praktično ne postoje, upozorava Raul Širola. Tako ambalaža s osušenim ostacima boja i lakova sada uglavnom završava među ostalim metalnim otpadom. Je li to doista opasnost za okoliš, oko toga se proizvođači i država baš i ne slažu.

Štetno ili ne
Država, naime, smatra da su boje i lakovi osušeni na ambalaži i dalje štetan otpad, dok proizvođači upozoravaju da bi se onda svaka boja nanesena na bilo koju površinu nakon sušenja mogla smatrati opasnom, a to očito nije istina. Iz perspektive trgovaca, takve su nejasnoće tipične za brzopleti zakonodavni proces u kojem se veliki broj zakona iz europske pravne stečevine samo prevede i ostane mrtvo slovo na papiru. Nije to samo problem poduzetnika, nego i države jer često ni inspektori ne znaju kako bi provodili propise. Zato su se dosad uglavnom ograničili na upozoravanje trgovaca i davanje određenog roka za prilagodbu, kaže Brežanski. Navodi, međutim, i suprotan slučaj jednog obrtnika, vlasnika trgovine bojama i lakovima, koji je dobio kaznu od 70.000 kuna zato što je kod njega pronađen neispravno deklariran proizvod. Sve to unatoč uvjeravanjima nadležnih institucija da je deklariranje proizvoda obveza proizvođača, a ne trgovca. Sada taj trgovac zajedno s proizvođačem dokazuje da nije kriv, ali sudski postupak, naravno, košta, pa će pretrpjeti štetu iako uopće nije trebao biti kažnjen.

Širola je nešto blagonakloniji prema državi kad je riječ o donošenju propisa. Smatra da je Hrvatska na tragu rješavanja svih tih problema, samo još nedostaju tehnički provedbeni propisi. Proizvođači okupljeni u Grupaciji imaju dobru komunikaciju s Ministarstvom zdravstva i Državnim inspektoratom i njihovi se predstavnici redovito odazivaju na sastanke Grupacije. Primjedbe proizvođača uzimaju se u obzir, pa Širola vjeruje da će i problem zbrinjavanja ambalaže biti uskoro riješen na zadovoljstvo svih.

Šuma propisa
Nije to, međutim, jedini problem - daleko od toga. Da bi se u Hrvatskoj trgovalo bojama i lakovima, kaže Brežanski, mali poduzetnik bi trebao biti univerzalni ekspert. Djelatnost je to koju zahvaća veliki broj zakona i podzakonskih akata što potvrđuje i letimičan pogled na popis relevantnih propisa na web stranicama Hrvatskog zavoda za toksikologiju. Prebrojali smo ih, što domaćih što međunarodnih, čak 80.

Kroz takvu šumu propisa teško bi se probio cijeli odvjetnički tim, a kamoli trgovci koji uglavnom zapošljavaju od pet do 10 radnika, najčešće srednje stručne spreme. Brežanski u tome vidi širi problem lošeg odnosa države prema malom poduzetništvu. Državni službenici u nadležnim institucijama vrlo su specijalizirani i ne znaju odgovore na pitanja izvan svog uskog resora, a od malog se poduzetnika očekuje da zna sve. Nakon konferencije na kojoj su predstavnicima države iznijeli svoje probleme, Brežanski vjeruje da su i oni toga postali svjesni i da za trgovce bojama i lakovima dolaze bolji dani, barem kad je o regulativi riječ.