ČLANAK : Lice i naličje koncepta "jake kune"

Postoji priča o pet prstiju jedne ruke, priča govori o činjenici da svaki prst ima svoju funkciju. Niti jedan prst izdvojen od ostalih nema uporabnu moć, no, izostanak bilo kojeg prsta s ruke, ruku čini nepotpunom.

Gospodarstvo je poput ruke i iako je podjele moguće provesti po nizu kriterija, priča je u osnovi ista, svaki dio gospodarstva koliko god malen bio, čini ga cjelovitim. I svatko misli kako je upravo on najvažniji, ali niti jedan ne može djelovati izolirano. Gospodarstvo može biti manje ili više uspješno, no, njegova je uspješnost prije svega uvjetovana sposobnošću i znanjem kreatora gospodarskih kretanja da uskladi sve njegove dijelove. Samo zajedno svi segmenti gospodarstva čine sinergiju i omogućavaju optimalizaciju poslovnih rezultata.

Makroekonomska politika jedne zemlje, trebala bi održavati skup strategija koje na jasan i razumljiv način izražavaju njene prioritete, te načine na koje planira ostvariti optimalan BDP. Makroekonomska politika jedne države mora sadržavati skup kratkoročnih, ali i dugoročnih mjera, koje osiguravaju kontinuitet njegovog razvoja. Kada se definiraju prioriteti, lakše je definirati kako dalje. No, problem nastaje kada su prioriteti definirani, ali izostaje provedba mjera i aktivnosti koji će ih ostvariti.

Hrvatska je definirala prioritete turizam, poljoprivredu, izvoz..., no, nakon definiranja prioriteta donesen je niz mjera koje su u koliziji s istima. Primjerice, prioritet je turizam, ali se ograničava radno vrijeme trgovina, prioritet je poljoprivreda, no, nije sigurno hoće li država imati snage i financijske moći ispoštovati obećanja dana seljacima. Prioritet je izvoz, no država kroz proračun nije u dovoljnoj mjeri pokazala na koji način ovaj prioritet planira poticati.

Prioriteti, prema kojima se odnosi na ovakav način, zapravo su samo deklarativno priznati prioriteti, pa se s jedne strane stječe dojam da oni i nisu prioriteti, ili da se od svakog segmenta očekuje da se izbori za mjesto koje mu pripada, te uvijek ostaje pitanje u kojoj mjeri država treba poticati, a u kojoj mjeri stvari prepustiti tržištu.

U novije vrijeme slušamo vapaje iz gospodarstva, pa Vladimir Ferdelji iznosi niz mjera kako potaknuti izvoz, domaću proizvodnju, te samim tim i gospodarstvo. On nije poklonik „jake kune“, te smatra kako je u proteklih 10-tak godina trebalo korigirati njenu vrijednost. Korekciju je prema njegovom mišljenju trebalo provesti prema modelu tzv. monetarnih škara koje čine razliku između inflacije i tečaja najvažnije valute. Izvoznici su s jedne strane sučeljeni s povećanjem troškova, a s druge sa smanjenjem prihoda, što posebice u vrijeme recesije i smanjenja ukupnog obujma posla ima dalekosežne posljedice na domaću proizvodnju.

S druge strane imamo guvernera Rohatinskog koji je nizom vrlo uspješnih mjera uspio osigurati „jaku kunu“, te na taj način zaštiti prije svega bankarski sektor, ali i uvoznike kojima ovakav pristup odgovara. No, s aspekta običnih građana koji su se dugoročno zadužili ovakav pristup je dobar jer bi moguća devalvacija utjecala na kvalitetu življenja, a u uvjetima u kojima pada zaposlenost, te vraćanje kredita postaje kritično, koncept devalvacije jednostavno ne smije biti prihvaćen.

I iako se čini kako su ova dva stajališta suprotstavljena, oni zapravo predstavljaju dvije interesne skupine koja svaka za sebe u svom segmentu nastoji napraviti maksimum. Ne može se reći kako koncept „jake kune“ samo šteti izvoznicima, jer velik broj izvoznika ujedno i koristi kredite, pa bi koncept devalvacije jednako tako osjetio, kao što ga osjete i građani. No, država je koordinator koji mora uskladiti sve segmente gospodarstva kako bi se ostvarili svima prihvatljivi ciljevi: rast BDP-a, bolje punjenje državnog proračuna, itd.

Drugim riječima, država kroz svoju fiskalnu politiku može i mora dati prednost onim dijelovima gospodarstva koje definira prioritetnima. Poticanje izvoza za sada se aktivnije stimulira kroz projekte HBOR-a, te proračune lokalnih uprava i samouprava koje u skladu sa svojim mogućnostima daju podršku izlaganju na sajmovima, poticanju poduzeća kojima raste izvoz itd., no čini se kako taj poticaj nije dovoljan.

Proizvodnja - industrija segmenti su bez kojeg gospodarstvo dugoročno ne može, stoga se svaki razuman analitičar mora složiti s Ferdeljijem kako je nedopustivo da se proračun puni iz trgovine, a ne industrije. Činjenica je da koncept u kojem se uvozi sve od „igle do lokomotive“ nije dobar, no danas nitko ne može očekivati da će država financirati one koji se ne mogu održati na tržištu.

U vrijeme krize bitno je i značajno zadržati svako radno mjesto, posebice je važno zadržati kakvu takvu proizvodnju, no, tržište je krajnji sudac koji odlučuje tko će, a tko ne preživjeti. Izvjesno je kako je lakše industrijama koje zadovoljavaju primarne potrebe, no, samo one industrije koje su spremne oduprijeti se izazovima tržišta dugoročno vrijedi poticati.

Bilo je niz propuštenih momenata u kojima je država trebala aktivnije utjecati prije svega na smanjenje inozemnog duga, no, tada nas taj dug nije toliko opterećivao, jer se mogao vraćati iz ostvarenih prihoda. Danas nisu najbolja vremena za neke bitne korekcije, uostalom nema ni financijske moći za iste. Dugoročno se pokazalo da današnje najveće i najpoznatije industrije u samim počecima nisu bile poticane, naprosto su bile prepuštene tržištu da se na njemu izbore za svoje mjesto.

Činjenica je da nam industrija i proizvodnja trebaju, no, treba nam industrija koja će imati snage svojim proizvodom nametnuti se na tržištu, a ne industrija koju će trebati poticati da bi preživljavala. Vremena se mijenjaju, tržište se mijenja, ali mora se mijenjati i naša industrija sa svojim poslovnim konceptima.

Koliko god kriza bila loša, ona nam ipak donosi i nešto dobro. Ona nas uči da o štednji razmišljamo kada imamo što štedjeti, te da o potrošnji i kreditima razmišljamo više, nego što smo razmišljali do sada. Ona nas uči da sami moramo rješavati svoje probleme, kao i da na polici može biti igla i iz Kine i iz Hrvatske, ali da će kupac odabrati onu koju smatra boljom. Na svima nama ostaje imperativ da naša igla bude bolja i to ne samo zato što je hrvatska, koliko god voljeli svoju domovinu, nego zato što je cijenom, bojom, veličinom „ušice“ bolja od druge, jer samo tako će se naša igla prodavati i izvan granica domovine.

*Stavovi autorice ne odražavaju nužno stavove njezinog poslodavca.
Autorica je stručni savjetnik za analitičko-planske poslove u službi za javne financije Osječko-baranjske županije.