ČLANAK: Recesija – što i kako dalje?

Aktualna makroekonomija je u znaku recesije. Recesija je stanje gospodarstva u kojem se sučeljavaju koplja svih strana gospodarstva, stanje u kojem se sučeljavaju mišljenja i poslovne škole u želji da se nađu najbolje mjere koje će dovesti do što bržeg i bezbolnijeg gospodarskog oporavka. Tržišnim rječnikom rečeno recesija je najteži oblik tržišne utakmice u kojoj je bitno preživjeti, nastojati održati poslovne kontakte i dobro procijeniti one poslovne kontakte i poslovne odluke koje vas mogu potopiti, a da se pri tom ne izgube poslovni partneri koji trenutno predstavljaju prijetnju, ali u ovisnosti o svojoj umješnosti ipak mogu prevladati nastalu situaciju i iskoristiti ju za svoj napredak. Recesija je alarmantno stanje kome se pristupa s maksimalnom opreznošću jer ona nosi niz otkaza i niz vrlo teških situacija prije svega za sve one koji žive i rade u privatnom sektoru. Recesija nije nešto što se događa preko noći, ona ima svoje prve znakove, a vrijeme potrebno za njenu identifikaciju prije svega ovisi o znanju, iskustvu i spremnosti kreatora makroekonomske politike da istu prihvate i u novonastalom stanju djeluju. Pisani trag kreatora makroekonomske politike koji predstavlja odgovor na recesiju trebao bi biti vidljiv iz proračuna. Državni proračun se donosi krajem jedne za slijedeću fiskalnu/kalendarsku godinu i predstavlja ili bi trebao predstavljati smjernice mjera i aktivnosti kojima država nastoji pokazati svoj način razumijevanja i reagiranja na gospodarsko stanje u društvu, u ovom slučaju krizu.

Tijekom prosinca 2008. godine donesen je proračun za 2009. godinu. Smjernice koje se mogu iščitati iz njega su otprilike takove da se stječe dojam da smo se mi nadali da će nas uz sve priče o globalizaciji ova priča zaobići, poput nevremena koji je vjetar otpuhao s našeg i odnio na neko drugo područje. Prvo smo se dakle ponašali kao da se nama to neće i ne može dogoditi pa je krajem 2008. godine donesen Proračun iz kojeg se nije moglo iščitati što nas čeka, a odluka o povećanju plaća u državnim službama odluka je kojom smo i potvrdili da mi mislimo da će vjetar ovo nevrijeme otpiriti. Možda je ova odluka o popuštanju sindikatu koji je ovo povećanje zahtijevao zapravo i promišljena odluka, jer na neki način oslobađa (ne)odgovornosti, ili barem tu (ne)odgovornost dijeli. Samo postavlja se pitanje da li se i zašto nije sjetilo svih onih radnika u privatnom sektoru koje ne da neće dobiti povećanje plaća, nego će zbog smanjenog obima poslovanja dobiti i otkaz, gdje su i dali su oni bili u nekoj smjernici ili su ih smjernice zaobišle. Nameće se mišljenje da ova odluka ipak nije bila (ne)odgovorna, ali kao i većina odgovornosti i ova ima interesne skupine pa tako i odgovornost prema njima.

I prošlo je novogodišnje ludio, a Hrvatska se morala suočiti sa svojim dugovima i obvezama iz nekih ranijih razdoblja. Planirani manjak u proračunu trebalo je namiriti zaduživanjem kod domaćih banaka, što je i učinjeno, no, čini se kako to neće biti dovoljno, pa se već i iz stavova vlade može iščitati iako se to nigdje ne iskazuje, kako ćemo se vrlo vjerojatno morati zadužiti i kod MMF-a. Sada smo svjesni da vjetar neće puhnuti i odnijeti nevrijeme, ali ponašamo se još uvijek kao da ćemo kišobranom spriječiti oluju.

I tu se prisjećamo priče o zlatnoj koki i gospodaru koji se nakon nekog vremena osilio i odlučio ubiti koku kako bi što prije došao do zlatnih jaja. Gospodar nije izradio poslovni plan, nije razmišljao o dugoročnom planiranju, svoje je oduke donio na osnovi intuicije. I ubio je zlatnu koku, došao do jaja sada, a što će biti sutra nije razmišljao. Naša je privreda naša zlatna koka, ona omogućava život gospodaru, koji kao da ne razumije da je koka loše i vodi se promišljanjem, idem izvući iz koke što mogu, a poslije …., ma tko pita za poslije…možda uđemo u NATO, pa se nešto riješi samo po sebi.

No, kao što to u priči na kraju bude nepromišljene odluke dovode u situaciju u kojoj treba brzo reagirati, a ishitrene oduke nisu uvijek i najbolje. I priznali smo recesiju i sada mi brže, bolje reagiramo. Donesene su anitrecesijske mjere, ide rebalans proračuna. Ako se trudimo konstruktivno razmišljati o ovim mjerama, one predstavljaju iskorak u odnosu na stavove prije samo nekoliko tjedana, te u neku ruku i priznanje ozbiljnosti situacije, no pažljivim iščitavanjem 10 antirecesijskih mjera nameće se mišljenje kako su one zapravo smjernice koje tek treba doraditi, te kako se pozitivne ocjene trebaju dati ali samo kao sredstvo podizanja motivacije, a nikako kao ocjene zadovoljstva mjerama.

Ono što je izvjesno iz antirecesijskih mjera je da je svima jasno kako javni sektor mora smanjiti troškove, zbog toga se i ide u rebalans proračuna, no, ono o čemu za sada nema konsenzusa je na koji način rezovi u proračunu trebaju biti napravljeni. Koliko god nezavisni analitičari govorili o praksi iz inozemstva, ali i realnoj potrebi za smanjenjem plaća, ova odredba će vrlo teško biti prihvaćena. Odnosno, ukoliko bude bila prihvaćena biti će prihvaćena kada naša zlatna koka = privreda bude toliko slaba da će ova odluka biti neminovnost. Za sada je procjena da se plaće neće smanjivati, jer pred izbore teško da će si netko dozvoliti luksuz obećanja povećanja, pa nakon toga smanjenja plaća. I iako mjere ukazuju na potrebe štednje, štednja u javnom sektoru nije nešto što se radi isključivo zbog krize, štedljiv i odgovoran odnos prema sredstvima je imperativ dobrog poslovanja, a taj imperativ ne bi trebao razlikovati javni i privatni sektor. Štednja je poluga sa dvije strane i koliko god u nekim slučajevima pomagala, tako u drugim slučajevima ostaju strane koje su njom zakinute. Upravo iz navedenog razloga svakoj štednji treba pristupiti racionalno, te dobre i loše strane moraju biti dobro odvagane. No, ako se rashodi ne smanje, neće biti baš previše varijanti kojima bi se moglo osigurati punjenje proračuna, osim osiguranja povećanja prihoda. Povećanje prihoda je kroz najčešće oblike prihoda u osnovi povećanje postojećih ili uvođenje nekih novih oblika poreza pa se tako predlaže povećanje pdv-a, te uvođenje nekih novih oblika poreza na imovinu, no dugoročno ove varijante nisu dobre. Sasvim sigurno moraju se definirati prioriteti i nastojati osigurati realizaciju projekata koji će omogućiti zaštitu prioriteta. Dobro je što se povećava značaj HBOR-a te razmišlja o pomoći izvozu i reprogramiranju kredita poljoprivrednicima, dobro je što se planira jačanje turizma. No, turističko tržište danas je zbog globalizacije i krize u zemljama koje turizmom gravitiraju našem Jadranu ozbiljno ugroženo, pa nije realno očekivati prihode kakvi su ostvarivani prethodnih godina.

A zaključak priče? Kako sada stvari stoje mi ćemo kao i gospodar iz priče, ubiti koku i s onim što imamo živjeti dokle možemo, a onda ma nije bitno neka samo izbori prođu, pa će možda NATO, MMF ili netko treći riješiti naše probleme… I vjerojatno je da će oni na kraju doista riješiti probleme, no, bit će to uvreda svim onim pametnim i stručnim ljudima koji lijepu našu vole s izborima ili bez njih. Bit će to uvreda svima onima koji cijeli svoj životni vijek nude rješenja, ali se čini da najbolja rješenja uz sav trud, elaborate i analize netko tamo ne može ili ne želi čuti. Samo MMF i pomoć ima svoju cijenu i ona samostalnost za koju su se neki tako zdušno borili nastankom lijepe naše, nestaje. Kako ne bi bilo zabluda pomoć ćemo vrlo vjerojatno morati tražiti, ali moment u kojem ćemo ju tražiti je vrlo bitan i ne bi se smjelo dogoditi da pred njih dođemo na koljenima. Sigurno je kako u uvjetima globalizacije samostalnost mijenja svoj smisao, ali sigurno je da ovo nije oblik gubitka samostalnosti koji je isključivo rezultat globalizacije. Sklonija sam mišljenju kako su neke stvari trebale biti i trebaju biti realizirane ranije, daleko promišljenije i daleko više u općem interesu. I mislim da bi se ne samo pred izbore doista trebalo sjetiti svih onih ljudi na polju, u proizvodnji i na blagajni, koji u radnom vremenu, prije i poslije njega rade sve one poslove za koje su plaćene i za koje nisu plaćene i to se smatra normalnim i reći im hvala. Samo ne onako proforma, nego doista iskreno hvala, tako da se čuje osjeti i primijeti njihov rad, jer htjeli mi to priznati ili ne svojim izborom ili primorani tržištem to su ljudi koji grade suvremenu lijepu našu, grade ju i u javnom sektoru, no privatni krizu ipak jače osjeti na svojim leđima. I voljela bi da svi zajedno jedemo krumpir, ne netko krumpir, a neko slaninu, nego svi krumpir jer bi to značilo da svi dijelimo krizu, ali neka taj krumpir bude hrvatski krumpir i to ne zbog demagogije, nego zato što bi to značilo da su mjere doista proradile, da je krenula kakva-takva proizvodnja i da imamo rješenja za vremena koja dolaze. A, priče o učinkovitosti u javnom sektoru, neka se razvijaju, ali učinkovitost nije nešto što se traži u kriznim vremenima ono je nešto što se traži uvijek. Ona je postulat ugrađen u zakone i propise i pomalo je smiješno da se kao dio mjere uopće i spominje, naravno da ju treba tražiti i unaprjeđivati, ali stručni i učinkoviti kadrovi se grade prije krize, da bi se s krizom znali nositi.

I tako..., moglo bi se još puno toga reći, no pričekajmo kraj ožujka, tada bi se iz rebalansa trebalo iščitati tko, što i koga kreše, te kakvi su očekivani rezultati kresanja? I iako će sasvim sigurno biti nezadovoljnih, nadam se da će kriterij u kresanju ovaj put biti dobro odvagan.

*Autorica je zaposlena kao stručni suradnik za analitičko-planske poslove u službi za javne financije osječko-baranjske županije.