Detektivi staju na kraj muljatorima: otvore bolovanje, pa se šeću, grade i sade

Ima ljudi koji traže da im otvorim bolovanje jer su jutros nekako čudno kihnuli, a ima ljudi koji dođu s visokom fibrom, s išijalgijama, ne mogu normalno govoriti koliko ih boli, traže od mene da im pomognem kako god znam – samo da ih ne šaljem na bolovanje….

Predstavnici su to dviju skupina "radno sposobnog" stanovništva kakve svaki liječnik ima među svojim pacijentima. O tim skupinama ćemo nešto kasnije.

Dvije paradigmatične sličice iz svoje prakse ispričao nam je splitski liječnik, specijalist obiteljske medicine, tražeći da ostane anoniman. Nazovimo ga N.N. Obratili smo mu se pitanjima vezanim uz temu o lažnim bolovanjima, i ne znajući, zapravo, u kakvo ćemo osinje gnijezdo taknuti.

Razvuci koliko možeš

"Lažno bolovanje" kolokvijalni je naziv za utvrđenu privremenu radnu nesposobnost, no bez odgovarajućih medicinskih indikacija. Obično je riječ o regularno, s razlogom otvorenom bolovanju, koje, međutim, ne završi kad osoba ozdravi, nego se pokušava "vući" koliko se može.

Koliko je takvih, kao i "pravih lažnih bolovanja", kad netko u startu odglumi problem ili na drugi način uspije iskamčiti liječničku poštedu, nije lako posve precizno utvrditi. No da ih ima, ima ih.

U vremenima bivše države i društvenog vlasništva općepoznato je bilo da je kalendar najzahtjevnijih poljskih radova usko povezan s povišenom stopom privremene nesposobnosti za rad. Drugim riječima, u radnom narodu cvjetala je kultura otvaranja sezonskih lažnih bolovanja. Ta je kultura o(p)stala i danas, iako – barem što se poljskih radova tiče – u puno manjoj mjeri.

Naprosto, gdje da čovjek nađe slobodnog vremena za raznorazne privatne posliće – jematvu, berbu maslina, dogradnju kuće, rad u fušu – ako ne ode na bolovanje? I u vic je već ušlo kako je, eto, još od lani ostalo par dana bolovanja, pa da ne propadne…

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, stopa utvrđene privremene nesposobnosti za rad – bolovanja – posljednje dvije godine u stalnom je porastu na području cijele Hrvatske. Raste i broj dnevno bolesnih i broj dana privremene nesposobnosti za rad, a rastu time i troškovi koji opterećuju zdravstveni proračun.

Pandorina kutija

Prošle godine, na primjer, stopa bolovanja bila je 3,03, a na bolovanju je svakoga dana bilo ukupno više od 44 tisuće ljudi. Od toga broja, malo manje od pola otpada na one koji su bolovali na račun tvrtke, dok su ostali na bolovanju bili na teret HZZO-a.

U prvih šest mjeseci ove godine stopa bolovanja porasla je na 3,18, a broj dnevno bolesnih bio je 46.909.
E sad, da bi utvrdio zašto je bolovanja sve više, HZZO je nedavno najavio izvanredne akcije i pojačani nadzor, što bi se slikovito moglo protumačiti i kao "sezona lova na lažna bolovanja", odnosno smanjenje stope bolovanja općenito uzevši.

Nije HZZO-u, međutim, posve nepoznato gdje je izvorište problema, i zašto u posljednje dvije godine stopa bolovanja raste: u srpnju 2013. HZZO je ukinuo instituciju "ovlaštenog doktora". U narodu se to zvalo "ić na komisiju", pa šta komisija kaže, to je amen.

Uvođenje 2009. godine ovlaštenih doktora u sustav kontrole pokazalo je dobre rezultate i smanjilo stopu bolovanja. Oni su kontrolirali ordinacije obiteljskih doktora, pregledavali medicinsku dokumentaciju, mogli su osiguranika pozvati na pregled kako bi mu bolovanje zaključili ili produžili.

Kad su komisije ukinute, odnosno postale samo nadzor nad korištenjem bolovanja i utvrđivanja postojanja medicinskih indikacija za bolovanje, a odluke o utvrđivanju i trajanju nesposobnosti za rad prebačene na izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite, broj kontrola drastično se smanjio, i nije trebalo dugo da stvar krene nizbrdo, odnosno da stopa bolovanja krene uzbrdo. I da se za liječnike obiteljske medicine otvori Pandorina kutija.

'Morala bi se svađati'

– Obiteljski liječnik nikad neće otvoriti bolovanje bez razloga jer svako bolovanje ima svoju dijagnozu i preporučeno trajanje. Ali iskorištavanje dana na bolovanju – e tu ja više nemam nikakvu kontrolu – kaže nam obiteljska liječnica iz Splita koja je također htjela ostati anonimna. Dajmo joj inicijale A.A.

– Postoje ljudi koji su se u svojim lažnim bolovanjima već sasvim ispraksirali. Ja točno znam kad pacijent na pregledu glumi, ali ne mogu mu ništa. Boli ga, kaže. I što ću, otvorim bolovanje. Onda ga naručim na kontrolu za kratko vrijeme, ali njega i dalje boli. Kad krenem objektivno utvrditi boli li ga stvarno, on točno zna kad će jauknuti. I to može trajati unedogled. Ako shvati da sumnjam, traži uputnicu za specijalista. A specijalist najčešće preporuči daljnju poštedu. I ja se onda mogu ili svađati s kolegama, ili svađati s pacijentima, s kojima smo ionako u stalnom latentnom sukobu.

Liječnici s kojima smo razgovarali ne samo da potvrđuju kako manipulacija koja rezultira lažnim bolovanjima postoji, nego lociraju i njezino najživlje izvorište: zaposlene u državnim i javnim službama. Vratimo se sad na one dvije sličice s početka teksta i one dvije grupe osiguranika: jedni se mogu svrstati upravo u zaposlene u državnim i javnim službama, a drugi među zaposlene "kod privatnika".

Strah od otkaza

I pogodite tko je češće na bolovanju, koga poslodavac nikad ne kontrolira, tko može ostati na bolovanju koliko želi, s uvijek spremnih 450 nalaza specijalista, tko nakon tri mjeseca bolovanja dobije naknadu od 3300 kuna – upravo zato što je na bolovanju? Pogađate, zaposleni u državnoj službi, kaže liječnica A.A., ogorčena jer njoj i njezinim kolegama upravo takvi dižu "koeficijent bolovanja", što rezultira opomenama i novčanim kaznama.

Podaci HZZO-a govore kako je od siječnja do kolovoza ove godine od 777 kontroliranih ordinacija neka mjera izrečena za njih čak 43 posto, "a manipulatorima, koje svaki liječnik može prilično precizno locirati među svojim pacijentima, ne možemo ništa".

Nasuprot zaposlenima u državnoj službi, zaštićenima pravima iz kolektivnih ugovora "i s pustim povlasticama", N.N. kaže kako zaposleni u privatnim tvrtkama nisu ni u približno sličnoj situaciji.

– Oni najčešće na bolovanje ne idu ni kad bi morali. Evo vam slučajeva iz prakse: žena zaposlena u dućanu koja je na salamoreznici zamalo amputirala prst; čovjek iz građevinske tvrtke, radi na skeli, ima lumboišijalgiju i protruziju diska; žena koja je došla s visokom temperaturom i herpesom – i svi su tražili da im nekako pomognem, ali da bolovanje ne otvaram jer bi mogli ostati bez posla. Oni će uzeti slobodne dane, ili godišnji, ili će raditi s bolovima, ali na bolovanje ne idu. Ljudi čak i s tumorima i drugim izrazito teškim dijagnozama u strahu od gubitka posla rade dok god imaju snage.

Slaba kontrola

Uz ogradu da generaliziranje i grupiranje pacijenata koristimo uvjetno, za one prve moglo bi se reći da su povlašteni, u što spada i to što se nikad nitko od njihovih poslodavaca ne potrudi aktivirati kontrolu bolovanja, ili prijaviti HZZO-u da je "bolesnik" viđen kako se vani šeta. Liječnik to ne može znati, nema kontrolu nad tim što pacijenti rade izvan ordinacije. Kod ovih drugih, zaposlenih kod privatnika, situacija je drukčija – njihovi se poslodavci redovito raspituju zašto je njihov radnik na bolovanju, traži mišljenje HZZO-ova kontrolora…

Kako se uopće "lažnjacima" ulazi u trag?

Prema Pravilniku HZZO-a o kontroli privremene nesposobnosti za rad, ako pregled osiguranika nije moguće obaviti u ordinaciji izabranog doktora ili prostoru HZZO-a, obavlja se kući, uz prethodnu najavu. U praksi, kako doznajemo, najčešće se pregledava dokumentaciju, eventualno pozove pacijenta u ambulantu.

Nema nikakvog dramatičnog zaskakanja pacijenata osiguranika "po kućama", nenajavljenih dolazaka s bombonijerom i kilo banana, niti su ti kućni posjeti, općenito uzevši, učestali, dapače. Liječnik s kojim smo razgovarali rekao nam je da se sjeća jednog jedinog kućnog posjeta HZZO-ovih kontrolora nekom od njegovih pacijenata.

Prate vas detektivi

Kako cijeli taj sustav kontrole, koji i HZZO kreće "popravljati" dodatnim akcijama, privatni poslodavci očito smatraju tromim, pronalaze nove, efikasnije načine: jedan od njih je za angažiranje privatnog detektiva. U Zadru već godinama agenciju nazvanu "Detektiv Sjena" ima Vinko Grgić, nekadašnji policajac, koji nam je rekao da u zadnje vrijeme najčešće prima upravo zahtjeve za provjerom radnika na bolovanjima. I Grgić naglašava da to traže isključivo privatnici, nikad državne službe.

Ono što detektiv Sjena naziva "utvrđivanjem odgovara li stupanj aktivnosti stupnju invalidnosti" neke osobe, praktično znači da prati, motri, provjerava. Jedan slučaj odnosio se, primjerice, na uredskog zaposlenika, drugi na fizičkog radnika zaposlenog u stranoj tvrtki na našem području, treći na zaposlenika na ne osobito fizički zahtjevnom poslu. Ljudi uzmu bolovanje pa odu okopavati polje, kaže detektiv Grgić.

Ponekad se nema što otkriti – čovjek je kod kuće, doista bolestan, ne izlazi, osim eventualno na balkon. No češće su one druge situacije – spomenuti "fizikalac" je, recimo, imao ozljedu na radu i tražio premještaj na lakše poslove, ali za vrijeme bolovanja nastavio je raditi najteže poslove. U takvim se slučajevima, objašnjava Grgić, pojavljujemo kao svjedoci ako tvrtka pokrene postupak pred nadležnim tijelima

Poslodavci, također, radi isplata putnih troškova, sve češće provjeravaju gdje njihovi radnici imaju prijavljeno prebivalište.

A kad je detektiv Grgić nekim državnim službama nudio suradnju, vodeći se računicom kako je jeftinije platiti detektiva nego troškove naknada za bolovanje, najprije mu nisu ni odgovarali. Bio je uporan, i konačno uspio dobiti odgovor u kojemu je rečeno da za ponuđenim uslugama – nema potrebe.