Dodana vrijednost štetnih emisija: Uhvaćeni ugljikov dioksid u posebnim se reaktorima pretvara u dijamante

Stvoren je plan kako bi nam najveći neprijatelj planeta mogao postati najbolji prijatelj: uhvaćeni ugljikov dioksid u posebnim se reaktorima pretvara u dijamante. Nije draguljarstvo jedino koje pokušava očistiti obraz zbog kontroverzne poslovne prakse. I mnoge tvornice iz drugih sektora maštaju o prodaji ugljikova dioksida u obliku nekoga svog nusproizvoda. Ako ne ide tako, i tu će sirovinu preraditi netko drugi

Ni dijamanti više nisu ono što su bili, ali ne brinite se – i dalje bliješte jednakim sjajem, bilo da su mukotrpno iskopani iz Zemljine utrobe, uzgojeni u laboratoriju bilo da su, po najnovijem, nastali iz – ugljikova dioksida isisanoga iz zraka. Kakvi god bili, karati još određuju njihovu vrijednost i cijenu; uopće nisu jeftini. Ovi posljednji u prodaji su od prošle godine.

U svojem ih je laboratoriju stvorila američka tvrtka Aether, startup koji su 2018. osnovali Ryan Shearman i Daniel Wojno nadahnuti tekstom o hvatanju ugljikova dioksida iz zraka, nakon čega su počeli istraživati može li se on upotrijebiti i za proizvodnju dijamanata.

Njihov je startup prikupio 18 milijuna dolara investicije kako bi se upustio u tu pustolovinu postavši tako konkurencija Diamond Foundryju, poznatom startupu u koji je uložio i holivudski glumac Leonardo DiCaprio, ali koji na drugi način proizvodi umjetne dijamante.

Tehnologija proizvodnje sintetičkih dijamanata poznata je godinama, no s razvojem novih tehnologija sve se više usavršava te je stvorila i dijamante iz 'kvarna' zraka. Umjetni dijamanti u laboratoriju nastaju oponašanjem uvjeta u kakvima nastaju prirodni dijamanti koji se oblikuju u Zemljinoj utrobi na dubini od 150 kilometara te se zbog visoke temperature i tlaka, ugljik, odnosno grafit, pretvara u dijamant koji geološke sile potiskuju bliže Zemljinoj površini.
Do stijena u kojima su prirodni dijamanti nije lako doći, njihovo rudarenje vrlo je skupo, a umjetni dijamanti nastali u laboratoriju gotovo su im jednaki. Vrlo su kvalitetni, mogu se proizvesti u raznim bojama, a zbog niže cijene dostupni su većem broju kupaca. Osim što se upotrebljavaju za nakit, rabe ih i razne industrije za svoje potrebe.

Iako proizvođači dijamanata više vole blješteće komadiće stijena, klimatske promjene dotaknule su i draguljarsku industriju. Naime, Aether nije jedina tvrtka koja proizvodi umjetne dijamante upotrebom ugljikova dioksida iz zraka, ali razlikuje se od ostalih jer, osim što proizvodi dijamante u procesu koji pokreće zelena energija, izvlači dvadeset tona ugljikova dioksida iz atmosfere po jednom karatu koji proizvede.

Takva proizvodnja još nije isplativa zbog toga što je postupak isisavanja ugljikova dioksida iz zraka vrlo skup, ali očekuje se da će pojeftiniti zbog razvoja novih tehnologija i usavršavanja procesa proizvodnje umjetnih dijamanata.

Proizvodni proces

Najveća je tvrtka za izravno hvatanje ugljikova dioksida iz zraka Climeworks, čije je sjedište u Švicarskoj. Njemu tvrtke poput Microsofta plaćaju oko 600 dolara za hvatanje tone ugljikova dioksida. Aether također surađuje s Climeworksom, ali iako Shearman ne želi otkriti koliko plaća za njegove usluge, tvrdi da može pretvoriti tonu zarobljenoga ugljikova dioksida u dijamante vrijedne milijune dolara. Poznati su kao dijamanti tipa IIa (kakve je teško pronaći u prirodi), vrlo su visoke čistoće i stoje od pet tisuća do više od deset tisuća dolara po karatu.
– Ovaj cjenovni rang viši je od mnogih konkurenata koji proizvode dijamante u laboratoriju i bliži je onomu prirodnih dijamanata zbog dodatnog ulaganja u zelenu energiju – izjavio je Shearman.

Postupak proizvodnje 'ugljikovih' dijamanata počinje tako što Aether kupi ugljikov dioksid od Climeworksa i dopremi ga u SAD te u laboratoriju pretvori u metan visoke čistoće ili CH4. Taj se metan zatim ubrizga izravno u dijamantne reaktore u kojima se metodom kemijskog taloženja pare nekoliko tjedana uzgaja sirovi dijamantni materijal. Proces kemijskog taloženja pare uključuje zagrijavanje plinova na vrlo visokim temperaturama, i to gotovo u uvjetima vakuuma, pri čemu se troši velika količina energije. No taj proces nema ugljikov otisak jer se upotrebljava ili nuklearna energija ili energija iz obnovljivih izvora.