Dok se Vlada bavi Inom, naši znanstvenici rasturaju energiju budućnosti

Poljska, Španjolska i Hrvatska moguće su lokacije gdje bi se za nekoliko godina mogao graditi pola milijarde eura vrijedan uređaj za testiranje materijala koji će se jednog dana koristiti u izgradnji fuzijskih elektrana

Bez previše pažnje državnih vlasti u Zagrebu se ovih dana održao sastanak grupe znanstvenika zaduženih za dizajn uređaja koji bi vrlo važnu ulogu trebao odigrati u fazi testiranja materijala za gradnju budućih fuzijskih elektrana. Međunarodna skupina znanstvenika sastala se na Institutu Ruđer Bošković (IRB), a sastanak je važan i zbog toga što je Hrvatska jedna od samo tri države kandidatkinje i za izgradnju samog uređaja.

Fuzijske nuklearne elektrane već su desetljećima san znanstvenika i energetskih stručnjaka jer bi one, predviđa se, konačno mogle riješiti ljudske probleme s proizvodnjom energije. Za razliku od suvremenih nuklearnih elektrana u kojima se energija proizvodi korištenjem fisije, odn. cijepanja atoma, u fuziji je proces obrnut. Njome se jezgre atoma spajaju pri čemu nastaje velika količina energije. Najpoznatiji primjer takvog procesa je samo Sunce.

Prednosti fuzije nad fisijom su velike. Kao osnova za gorivo u fuziji koristi se vodik koji je vrlo lako i široko dostupan za razliku od urana i plutonija koji se koriste kao gorivo u sadašnjim nuklearnim reaktorima. Također, opasnost od radioaktivnog zagađenja gotovo i da ne postoji kod fuzijskih elektrana, a fuzijom se proizvodi i oko četiri puta više energije nego fisijom. Dodatno, za razliku od klasičnih termalnih, kod fuzijskih elektrana ne bi dolazilo do stvaranja stakleničkih plinova.

Svi ovi razlozi dovoljni su da se vidi potencijalna atraktivnost fuzije u odnosu na sadašnje načine proizvodnje energije: jeftino i lako dostupno gorivo za elektranu, velike količine proizvedene energije i izostanak zagađenja okoliša. Ne čudi stoga što su tijekom proteklih desetljeća provedeni deseci raznih testova i pokusa kojima se pokušalo fuziju staviti u pogon za stvaranje energije.

No, prije nego što će to biti moguće potrebno je preskočiti nekoliko visokih prepreka. Fuzijski proces se odvija uz postojanje plazme koja ima temperaturu od nekoliko milijuna stupnjeva Celzijevih. Nadalje, za započinjanje fuzijske reakcije potrebna je vrlo velika količina energije, odnosno u dosadašnjim pokusima količina energije proizvedene fuzijom bila je manja od količine energije koja je uložena u pokretanje te reakcije. Ekonomski gledano, više se energije trošilo nego proizvodilo.

Kako bi se nadvladali ti problemi, u svijetu su trenutno u pogonu brojni pokusi i eksperimenti raznih tehnologija, neki su tek u izgradnji, a neki samo fazi planiranja. Jedan od najvažnijih je ITER (International Thermonuclear Experimental Reactor). Riječ je o zajedničkom projektu sedam partnera (EU, Indija, Japan, SAD, Rusija, Kina i J. Koreja) u sklopu kojeg se na jugu Francuske gradi eksperimentalni fuzijski reaktor. Izgradnja je započela 2013. godine, troškovi se sada procjenjuju na više od 20 milijardi eura, a završetak izgradnje i prvi testovi očekuju se oko 2020. godine.

Drugi važan projekt u kojem sudjeluje EU ima skraćenicu IFMIF (International Fusion Material Irradiation Facility). Sam projekt je započeo još 1994. godine u suradnji Japana, EU, Rusije i SAD-a, no od 2007. provode ga samo Japan i EU. U sklopu tog projekta u Japanu bi se trebao izgraditi uređaj za testiranje materijala koji će se jednog dana koristiti prilikom gradnje fuzijskih elektrana. Tijekom fuzije, naime, dolazi do oslobađanja velike količine neutrona zbog čega je potrebno ispitati postojanost i izdržljivost raznih materijala na bombardiranje tim česticama. Za tu svrhu u Japanu je predviđena izgradnja nekoliko akceleratora koji bi proizvodili snažne snopove neutrona kojima bi se onda podvrgavali razni materijali.

Nešto jednostavnija verzija istog procesa testiranja trebala bi se graditi i u Europi. Projekt pod skraćenicom IFMIF-DONES vrlo je važan i za Hrvatsku pošto je naša zemlja, uz Španjolsku i Poljsku, jedna od tri kandidatkinje za izgradnju tog uređaja vrijednog, kako se sada procjenjuje, oko 550 milijuna eura. U Institutu Ruđer Bošković je ovih dana održan sastanak vezan uz dizajn samog uređaja, a odluka o tome gdje će se u konačnici graditi mogla bi biti donesena već ove godine. Sama izgradnja bi onda mogla započeti 2020. godine.

Tonči Tadić, bivši saborski zastupnik i znanstvenik s Instituta, izjavio je za Jutarnji list da je Hrvatska kao moguća lokacija za izgradnju uređaja "zanimljiva kao nova članica koja treba nešto dobiti", te da bi šira okolica Zagreba bila pogodna za izgradnju tog uređaja. Trećina novca za izgradnju uređaja stigla bi izravno iz EU, trećinu bi financirali Japan i drugi partneri ITER-a, a trećinu bi trebala osigurati Hrvatska, no taj novac bi opet došao iz europskih strukturnih fondova.

Čak i ako konačna odluka o gradnji uređaja koji bi trebao odigrati važnu ulogu u energetskoj budućnosti svijeta ne bude donesena u korist Hrvatske, Tadić ističe da će naši stručnjaci ipak sudjelovati u njegovoj izgradnji i funkcioniranju. IRB će raditi tzv. strategiju dekomisije, zaštitu zaposlenika, a dio prateće opreme za budući uređaj IRB će proizvesti u suradnji s domaćom tvrtkom INETEC.

Ova zagrebačka tvrtka, relativno nepoznata javnosti, ima nekoliko desetaka zaposlenih i vrlo interesantnu dugogodišnju djelatnost. Njeni zaposlenici, stručnjaci i inženjeri školovani na domaćim fakultetima, putuju svijetom posjećujući nuklearne elektrane i ispituju njihovu sigurnost. U 2015. godini je, prema dostupnim podacima, INETEC imao 43,8 milijuna kuna prihoda i 12,6 mil. kuna neto dobiti.

Ma kako u konačnici glasila odluka, u moru vijesti i informacija o odlascima školovanih stručnjaka u inozemstvo zbog neperspektivnosti u Hrvatskoj, lijepo je znati da barem u jednom znanstveno-tehnološkom području Hrvatska može predstavljati ozbiljnu konkurenciju puno većim državama. U državi u kojoj se najveći proizvođač električne energije ponaša kao da alternativni izvori energije gotovo da i ne postoje, sudjelovanje u projektu koji bi trebao riješiti energetske brige čovječanstva nesumnjivo je nešto čime se treba ponositi.

Iako pomalo neočekivano zvuči mogućnost da u okolici Zagreba jednog dana umjesto pogleda na motokultivatore u vinogradima imamo vizuru građevine u kojoj snopove neutrona ispaljuje jedan akcelerator, 550 milijuna eura predviđenih za izgradnju tog akceleratora i svega što ide uz to vrlo je primamljiv iznos koji bi obradovao svaku državu. Pa i vinogradare.