Državne tvrtke kasne pet mjeseci s plaćanjem računa

Domaće gospodarstvo polako klizi u tešku krizu nelikvidnosti, koja bi se do konca godine mogla mjeriti s kaotičnim stanjem s konca 90-ih godina.

Likvidnost tržišta ne može se postići željom ili naredbom, pa ni poslodavci, a ni ekonomisti ne vjeruju da će jedna od antirecesijskih mjera Vlade – plaćanje obveza u roku od 60 dana – tako lako uspjeti. Željeni ritam plaćanja veliki sustavi u zemlji, kako se tvrdi, moći će »uloviti« tek krajem ljeta i to ako ne bude velikih potresa na tržištu. Naime, tvrtke uz postojeće neplaćene račune koji datiraju još iz prošle godine, moraju podmirivati i nove dospjele obveze, za što im je potreban veći izvor financijskih sredstava. A novaca, jednostavno, nema.

Bez povećanja likvidnosti kompletnog tržišta, a to znači da poduzeća na raspolaganju trebaju imati dostupan novac, poručuje cijeli niz naših sugovornika, nemoguće je rokove plaćanja dekretom svesti u koliko-toliko razumnu mjeru. Državne tvrtke, monopolisti na tržištu, realnom sektoru posao plaćaju prosječno u roku od oko 200 dana. Realni sektor, pak, slijedom dugih rokova naplate odrađenog posla svojim dobavljačima duguje, a kako vrijeme prolazi i rokovi plaćanja se povećavaju.

Generatori nelikvidnosti

Prema posljednjim podacima, ljekarne kojima duguje država veletrgovcima lijekova isporučenu robu plaćaju najmanje 190 dana nakon isporuke. Bolovanja se poslodavcima, pak, isplaćuju nakon 170 dana. Najgore je, međutim, onima koji posluju s tvrtkama u području cestogradnje, bilo da je riječ o HC-u ili HAC-u, Hrvatskim željeznicama, HEP-om.

»Te su tvrtke, uz samu državu, generatori nelikvidnosti«, kazao nam je jedan od poslodavaca iz realnog sektora, navodeći da se rokovi plaćanja državnih tvrtki protežu i do 220 dana. Broj nepodmirenih obveza raste već duži niz mjeseci i trenutno iznosi 14,7 milijardi kuna, što je za 1,7 posto više nego početkom prošle godine.

Državne tvrtke, odnosno javna poduzeća, tek sada plaćaju račune iz studenog prošle godine. Sami priznaju da problema s likvidnošću imaju te da im je poslovanje dodatno otežao zahtjev Vlade za rezanjem troškova, čime bi se na razini javnih poduzeća trebalo uštedjeti dvije milijarde kuna. Stoga ne čudi da i javna poduzeća potiho priznaju da će im trebati najmanje sedam-osam mjeseci da se svedu u okvire mjere Vlade – plaćanje u roku 60 dana.
Plaće do 18. ožujka

Mnogi se, međutim, boje da bi to moglo tek ostati željom Vlade, s obzirom da i država sve teže ispunjava svoje financijske obveze. Koliki je, pak, dug državnih tvrtki skriva se, uz optimistične poruke iz Vlade da država sve svoje obveze plaća na vrijeme. Činjenica da su plaće financirane iz proračuna isplaćivane do 18. ožujka, iako se sva plaćanja trebaju obaviti najkasnije 15. u mjesecu, jasno pokazuje da državna blagajna novaca nema.

– Novac kojim privatni sektor kreditira državu je ogroman, a tu govorimo i o državi, i o jedinicama lokalne uprave i samouprave, i o javnim poduzećima. Bojim se da su bilo kakve mjere za ograničavanje krize za neke tvrtke na tržištu prekasno stigle, veli Vladimir Kovačević, direktor CRO industrije Hrvatske udruge poslodavaca.

Na primjeru HEP-a ilustrira što se zapravo zbiva, pa tako HEP naručene poslove plaća u roku od 200 do 220 dana, a istovremeno tvrtka od koje je posao naručen, račun za energiju HEP-u mora platiti u roku od sedam do 15 dana. Poslodavci, pritom, upozoravaju i da opomene pred isključenje stižu ako se rok plaćanja energenata prekorači već dan-dva.

Spirala neplaćanja

– I država i javna poduzeća svoje opomene za neplaćanje šalju promptno, veli Đuro Popijač, glavni direktor HUP-a. No, istovremeno te iste tvrtke-dužnici od države potražuju sredstva za obavljene radove, ali to nikoga očito nije briga.

– Samo snažna financijska injekcija koja će popuniti rupe može dati rezultata, ističe Popijač, ali i upozorava da velike sustave treba hitno restrukturirati i racionalizirati jer bi u protivnom za koju godinu ponovo mogli imati iste probleme.

Ekonomist Dražen Kalogjera poprilično je pesimističan pa veli da zemlja »ponovo ulazi u nelikvidnost kakva je vladala pred kraj 90-ih«. Likvidnosti sustava nema, poduzeća ne mogu doći do sredstava kojima bi stara dugovanja zatvorila i zapravo se tržište vrti u krug, sve više tonući u spiralu neplaćanja.