Dvjesto tisuća radnika nema ni minimalac

Iako su prihodi proračuna u siječnju ove godine porasli za dva posto, a u strukturi prihoda su najznačajniji oni porezni, pa su primjerice socijalni doprinosi na godišnjoj razini rasli 2,1 posto, a od najizdašnijeg poreza PDV-a prikupilo se 300 milijuna kuna više na godišnjoj razini – teško je još uvijek govoriti o oporavku. Niti blagi rast trgovine na malo nije adut na koji treba igrati. Tim više jer pokazatelji o distribuciji plaća u zemlji zorno očitavaju socijalnu sliku zemlje.

Čak 18,2 posto radnika ili njih 206.729 u siječnju ove godine primilo je plaću za lanjski prosinac koja je u najboljem slučaju dosegnula iznos minimalca. Regos, je naime objavio podatke o distribuciji plaća u prošloj godini, a prema tim pokazateljima u prosincu su doprinosi plaćeni za 1.136.318 radnika ili njih 6.883 manje nego na početku godine. I taj podatak još začudnijim čini ovogodišnji siječanjski proračunski rast naplaćenih doprinosa na godišnjoj razini. Pao je broj osiguranika, povećao se broj radnika s ispodprosječnim plaćama, a proračunski prihodi od socijalnih doprinosa su porasli. Nešto je tu čudno. Primanja preko 206,7 tisuća radnika u zemlji u neto iznosu nisu viša od 2.190 kuna. S tim primanjima nije moguće pokriti niti minimalne troškove prehrane koji se prema potrošačkoj košarici kreću oko 2,4 tisuće kuna. Preciznije rečeno 18,2 posto radnika u Hrvatskoj prima plaću tri puta nižu od minimalnih mjesečnih troškova prosječne obitelji. I to je samo jedan segment socijalne slike zemlje. No, od ukupnog broja radnika s najnižim primanjima njih je 177.251 za prosinac primilo plaću koja je niža od minimalca. Jedino logično objašnjenje za to je manji broj radnih sati u prosincu koji je dio radnika na minimalnoj plaći ili plaćama koje su tek nešto iznad minimalca, povukao na samo socijalno dno. Minimalnu plaću, pak, tijekom godine primalo je od 29,4 do maksimalno 34,2 tisuće radnika koliko ih je evidentirano u kolovozu. Porast broja radnika, ali i rast isplaćenih minimalaca bilježe se od početka lanjske sezone do njenog kraja. Iz podataka Regosa je evidentno da prosječno 16 tisuća radnika redovito zaradi plaću koja je niža od minimalne. To znači da se unatoč zakonom propisanom minimalcu još uvijek radnicima doprinosi obračunavaju na osnovu najniže propisane osnovice za obračun obaveznih doprinosa. No, u listopadu i prosincu prošle godine došlo je do naglog porasta broja radnika s tim najnižim plaćama koje u netu ne prelaze iznos od 2.109 kuna. U listopadu je broj takvih radnika dosegnuo 190,3 tisuće, a prosincu 171,4 tisuće. Niti u jednom od tih mjeseci nije došlo do porasta zapošljavanja, štoviše zabilježen je pad osiguranika. S obzirom da je riječ tek o dva mjeseca između kojih se postavio studeni s posve drugačijom statistikom (ujednačenijom s ostatkom godine) nije moguće govoriti o trendu snažnog rasta zaposlenih koji zarađuju manje od minimalca ili minimalac. No, evidentno je iz godišnjih podataka da je do promjena došlo i da su značajnom broju radnika plaće smanjenje. Primjerice, u siječnju prošle godine bruto plaću u rasponu od minimalne do prosječne plaće, odnosno maksimalno 7.710 kuna, primalo je 746.602 radnika. U prosincu je broj radnika u toj grupi, u kojoj je smješteno 50 posto osiguranika, pao za 174 tisuće. Gledajući podatke o distribuciji, može se zaključiti da je većina tih radnika prešla u najniži platni razred. No, statistika bi mogla ukazivati i da je došlo do rasta sive ekonomije. Hoće li taj snažan porast radnika čije su plaće gotovo socijalna kategorija, što dovoljno govori o stanju domaćeg gospodarstva, postati trend moći će se tek vidjeti s podacima za prve mjesece ove godine. Distribucija plaća, slaže se i nekolicina naših sugovornika, nikako ne ukazuje da je oporavak na vidiku. S takvim plaćama teško se može govoriti o oporavku potrošnje građana, a unatoč neobjašnjivim podacima za listopad i prosinac, evidentno je da se dio radnika sa svojim primanjima preselilo prema minimalcu.

To znači da sve više zaposlenih ne može pokrivati niti osnovne mjesečne potrebe. Uostalom, to nije moguće ostvariti niti radnicima s prosječnom plaćom, pa je i pitanje tko bi to mogao svojom potrošnjom potaknuti gospodarstvo.