Efikasnost poduzeća i radničko dioničarstvo - ne idu zajedno

U Uljaniku d.d., krovnom društvu Uljanik grupe, najveći dio dionica u rukama je malih dioničara, odnosno radnika i menadžmenta - 47 posto. Država ima 25,89 posto, a Adris Grupa 12,4 posto dionica.

Vjerojatno taj vlasnički odnos nije presudan uzročnik poslovnih problema tog našeg velikog brodogradilišta, međutim zanimljiva je još jedna situacija, ona potvrđuje neuspjeh eksperimenta s prebacivanjem vlasništva u velikim tvrtkama na zaposlene. Radničko dioničarstvo uglavnom je propalo u velikoj većini tvrtki u kojima je postojalo ili su propale te tvrtke. Radnici su još uvijek većinski vlasnici, koliko je poznato kada je riječ o velikim tvrtkama, još samo u zagrebačkom Krašu.

Podvala politike

Ekonomist Ljubo Jurčić ističe da je uvođenje radničkog dioničarstva u kapitalno intenzivne djelatnosti, u koju svakako spada i brodogradnja, podvala politike.
- "Davanjem" brodogradnje radnicima, država, odnosno vlada, samo se prividno riješila odgovornosti. Poznato je da radnici kao vlasnici, u brodogradnji posebice, ne mogu ništa učiniti za opstanak i razvoj tvrtke koja se bavi tom djelatnošću. Čak se stvara obrnuti efekt. Struktura proizvodnje u brodogradnji ne odgovara tom obliku vlasništva, što ne znači da pojedinačno radnici ne mogu biti i dioničari tvrtke - naglašava Jurčić.
On ističe da brodograđevne tvrtke trebaju biti u privatnom vlasništvu te da ih trebaju voditi sposobni menadžeri koji poznaju brodogradnju, i to u suradnji s državom. Na pitanje što bi značila suradnja s državom kada se pokazalo da država uglavnom nije dobar gospodar, Jurčić kaže kako nigdje velika brodogradnja ne može uspjeti bez države.
- Država treba imati partnera u ekipi koja vodi brodogradilište i obrnuto, s tim da tu ne mislim na financijsku potporu države. Država mora voditi brigu o obrazovanju stručnjaka, o institututima, agencijama, zavodima koji razvijaju tehnologiju i smjerove tehnologije, procese proizvodnje, nove uređaje, prate tržište itd. Te državne ustanove podatke i svoja postignuća dostavljaju za mali ili nikakav novac brodograditeljima kako bi mogli napraviti tehnološki što bolji brod. Brodogradilišta sama ne mogu pratiti tehnologiju. Svagdje je u svijetu to tako, a najvidljivije u Južnoj Koreji, Kini i Japanu, po brodogradnji vodećim zemljama svijeta. U europskim zemljama također postoji taj način partnerstva, samo je on manje vidljiv - objašnjava Jurčić.
Ekonomski lab Velimira Šonje podsjeća da je i Uljanik primao financijsku državnu pomoć, premda se tijekom prosvjeda zaposlenika govorilo suprotno. U tekstu EL navodi da je, iako Uljanik nije bio dio programa restrukturiranja brodogradilišta, koji je Hrvatska morala provesti zbog Europske komisije, i pulsko brodogradilište restrukturirano proteklih godina. "Vlada je (p)ostala manjinski dioničar. Iako je ostala najveći pojedinačni dioničar, većinu dionica s uračunanim trezorskim dionicama stekli su radnici, a među partnerima u poslu našli su se i važni regionalni igrači, partneri države poput Adrisa. U godinama koje su slijedile država je nastavila izdavati jamstva Uljaniku. Prema izvorima u medijima, jamstva su dosegnula 600 milijuna eura.
Dakle novac poreznih obveznika ovdje je na kocki i bez subvencija. Zbog toga ne stoje tvrdnje da država nije pomagala Uljaniku. Samo je modalitet i pravni background pomoći bio drukčiji", zaključuju u EL-u.
Uljanik je u problemu i vjerojatno će ubrzo dobiti strateškog partnera, odnosno novog vlasnika. Novi vlasnik će s većinom u skupštini društva imenovati novi nadzorni odbor, koji će imenovati novu upravu. Radnici će izgubiti svoju vlasničku ulogu, iako je velika većina nikada nije ni osjetila.
Može li ipak negdje tvrtka čiji su vlasnici zaposlenici biti uspješna? Radničko dioničarstvo može opstajati u radno intenzivnim djelatnostima, odgovara Jurčić, napominjući kako i tu uvijek postoji problem da će radnik, brinući se o svom interesu, istovremeno upropaštavati tvrtku.
Moguće u zadrugama

- Efikasnost poduzeća i radničko dioničarstvo ne idu zajedno. Radniku je bitna plaća za koju radi, a ako mu tvrtka isplaćuje maksimalno moguću plaću, a ne izdvaja za razvoj, tvrtka je dugoročno osuđena na propast. Jer u konačnici će radnik razmišljati na način "daj mi danas plaću, baš me briga za razvoj". To je njegov interes. Jedini poznati uspješan način takvog oblika dioničarstva, koji bi mogao biti sličan radničkom, jesu zadruge. Primjerice u slučajevima gdje se više malih proizvođača udružuje kako bi zajedno kupilo neke strojeve ili sagradilo hladnjaču. U takvom obliku vlasništva svaki je sudionik bitni dioničar, ne sa svojim radom, nego s uloženim kapitalom - kaže Jurčević.
U slučajevima odvjetničkih društava ili informatičkih tvrtki pojavljuje se, objašnjava Jurčić, partnerski odnos među ljudima koji u njima rade.
- Odvjetnik koji, recimo, počinje rad u odvjetničkom uredu postaje najprije pripravnik. Poslove dobiva zahvaljujući tome što je u tom uredu, u početku ih obavlja nesamostalno, a potom i samostalno. Kako u nekom trenutku odvjetnik koji radi u tom uredu ne bi odveo komintenta kojega zastupa, nudi mu se da postaje partner u tom društvu. U pravilu je to za sve dobitna kombinacija, jer odvjetnik zadržava svoje komintente, zbog rada u jednom uredu snižavaju mu se troškovi poslovanja, a uz to sudjeluje u podjeli ostvarene dobiti. U informatičkim je tvrtkama slično - posao obavlja čovjek, informatičar. Kada on svoj rad obavlja potpuno samostalno, interes je vlasnika tvrtke da on postane partner. Tako je i u glazbenim sastavima, gdje su njegovi članovi partneri. U gotovo svim drugim oblicima radnici kao dioničari u biti su u sukobu interesa - objašnjava Jurčić.