Europa se okreće nuklearnoj energiji

Danas su nuklearke tema zbog koje se u Europskoj uniji vode najžučnije rasprave u kontekstu opskrbe energijom koja je, poglavito nakon velikih šteta nastalih izlijevanjem nafte i pogubnim utjecajem fosilnih goriva na okoliš, postala gotovo pitanje opstanka. Nedavno je finski parlament glasovao za prijedlog o gradnji novog nuklearnog reaktora u zemlji koja već ima dvije nuklearne elektrane. Naime, na zapadu Finske postoji mjesto Eurajoki, pravi raj za poklonike atomske energije, a na jednom otočiću ispred njega aktivna su dva nuklearna reaktora, dok se treći upravo gradi. Energija dobivena na taj način pomaže Finskoj da ostane energetski neovisna o ruskom plinu, a neovisne o uvozu energenata žele biti i druge članice Europske unije.

Primjer za to je i nedavna objava EU-a kako se predviđa gradnja 15 do 20 novih nuklearnih elektrana u Europi do 2020. godine. Uz to, u sklopu druge faze ulaganja u nuklearna postrojenja trebalo bi biti sagrađeno još 30 novih nuklearnih elektrana. U proteklih 50 godina komercijalnog korištenja nuklearne energije u proizvodnji električne energije posebno su dva događaja utjecala na gradnju novih elektrana. Naftna kriza iz 1973. godine potaknula je mnoge na gradnju nuklearnih elektrana i na smanjenje ovisnosti o uvozu nafte. S druge strane, nesreća u ukrajinskoj nuklearnoj elektrani u Černobilu 1986. godine bila je prekretnica u usporavanju, zaustavljanju ili smanjivanju nuklearnih programa u mnogim zemljama. Danas, nakon katastrofe u Meksičkom zaljevu, europske se zemlje sve više vraćaju ideji o povratku na svoje ugasle nuklearke, odnosno gradnja novih.

Treba se malo vratiti u prošlost i podsjetiti kako je Europa svoj prvi ugovor o civilnom korištenju atomske energije, jednim od najstarijih koji su doneseni u krugu članica Europske unije, donijela još davne 1957. godine. Ugovor poznat po imenu EURATOM je bio dio tzv. Rimskih ugovora iz iste godine kada je u utemeljena organizacija preteča današnje Europske unije. Protivnici atomske, odnosno nuklearne energije kažu da je riječ o preskupoj i preopasnoj alternativi za relativno jeftina fosilna goriva (nafta, plin), a drugi pak da atomska energija nije rentabilna, odnosno dobra za okoliš i ljude. Činjenica je da mnoge europske zemlje imaju nuklearna postrojenja i ubuduće žele zadržati elektrane za proizvodnju takve vrste energije kao dio svog »energetskog miksa«.

Zbog toga je u klubu EU27 (članica EU-a koje imaju nuklearna postrojenja na svom teritoriju) atomska energija sastavni dio »energetskog miksa«. Svaka zemlja članica može samostalno odlučiti kako će izgledati njezin »miks«, odnosno s kojim će izvorima energije pokrivati vlastite potrebe. No, globalni je plan da do 2020. trećina električne energije u EU bude dobivena iz obnovljivih izvora energije. Jedna od zemalja koje najintenzivnije eksploatiraju nuklearnu energiju je Francuska, a nakon prošlogodišnjeg rusko-ukrajinskog konflikta zbog distribucije plina, atomska energija sve više zanima i nove članice Unije poput Slovenije, Poljske, baltičkih zemalja, te Slovačke i Bugarske.

Za razliku od ranijih godina, većina stanovnika EU-a danas nije protivnik nuklearki, štoviše njih čak polovica podržava rad reaktora. Tako primjerice Italija i Velika Britanija vode politiku sklonu korištenju nuklearne energije, dok je Švedska nedavno revidirala odluku o gašenju svojih nuklearki. Najdalje su otišli Francuzi koji dvije trećine svojih energetskih potreba pokrivaju preko nuklearki. O sigurnosti reaktora također se intenzivno raspravlja, pa su tako sredinom prošle godine ministri okoliša zemalja članica EU-a podržali donošenje zakona kojim se praktično u potpunosti preuzimaju pravila Međunarodne organizacije za atomsku energiju (IAEO) o nuklearnoj sigurnosti, a cilj im je efikasnija kontrola i regulacija. Dosad su se pravila te organizacije u Europi provodila proizvoljno, a sada su ona obvezujuća za svih 27 članica Unije. Do 1989. godine na području današnjih 27 zemalja EU-a bilo je aktivno 177 reaktora, a danas je u pogonu njih 144.

Nuklearne elektrane danas u mnogim europskim zemljama imaju čak i većinski udio u proizvodnji električne energije. U 2008. godini Francuska je bila na prvom mjestu po udjelu od 76,2 posto električne energije proizvede u nuklearnoj elektrani, a slijede Litva sa 72,9 posto, Slovačka s 54,4 posto, Belgija s 53,8 posto i Švedska s 42 posto. Prema podacima iz prošle godine, u Europi je u pogonu 196, a u svijetu 439 nuklearnih elektrana. Do 2020. godine više od 80 posto instaliranih kapaciteta u Europi bit će staro više od 30 godina, što znači da im predstoji izlazak iz pogona između 2020. i 2030. godine ili pak revizija i korištenje do 60 godina pogona. Trenutačno je u Europi 16, a u svijetu 30 nuklearnih elektrana u gradnji.

Podaci pokazuju da se mnoge europske zemlje zbog sigurnosti opskrbe i što veće energetske neovisnosti, kao i stabilizacije razine emisije stakleničkih plinova uz održanje prihvatljivih cijena električne energije, okreću nuklearnoj energetskoj opciji. Poznato je da nuklearne elektrane imaju dulje razdoblje gradnje i veću specifičnu investiciju. U normalnom pogonu, bez incidenata, moguće je tehnički i tehnološki riješiti sva pitanja utjecaja nuklearke na okoliš u granicama dopustivim prema zakonima i međunarodnim propisima. Što se tiče utjecaja na klimu i okoliš, stručnjaci potvrđuju kako se nuklearne elektrane smatraju klimatski neutralnim upravo zbog nepostojanja izravne emisije ugljikova dioksida u atmosferu, što se smatra čistom energijom. Mnogi eksperti tvrde da Europa ne bi mogla uspjeti u značajnom reduciranju emisije ugljikova dioksida bez oslanjanja na nuklearnu energiju.

Stručnjaci potvrđuju kako nuklearna energija pokriva oko 16 posto svjetske potrebe za električnom energijom. U Europskoj je uniji taj udio dostigao čak 38 posto. Do kraja prošle godine u svijetu je radilo 437 energetskih nuklearnih reaktora, od toga oko 80 posto u razvijenim zemljama. Položaj nuklearne energije u svijetu relativno je stabilan, u Aziji i Rusiji svjedoci smo intenzivnog ulaganja u nove mogućnosti, a u SAD-u u prvomu je planu produljenje vijeka trajanja postojećih nuklearnih elektrana. Nove nuklearne elektrane u Europi grade se u Finskoj, Slovačkoj, Francuskoj, Rusiji, Ukrajini i Bugarskoj. I trajno odlaganje radioaktivnog otpada razmatra se sve racionalnije, a danas je u većini država već riješen taj problem. Bliži se također gradnja prvih trajnih odlagališta visoko radioaktivnog otpada u Finskoj, Švedskoj, SAD-u, Japanu, Rusiji i nekim drugim zemljama.