Ivan Mrvoš: Tvrtka će mi uskoro vrijediti 100 milijuna kuna, ali kad napunim 30 završavam sve poslovne aktivnosti. Za šest godina prodajem svoj udio i idem u mirovinu

Ugledni "Forbes" uvrstio je Ivana Mrvoša na listu 30 najperspektivnijih poduzetnika mlađih od 30 godina. Najmlađi je i jedini iz Hrvatske.

No, nije to bio glavni razlog za nedavno slavlje u uredima solinske tvrtke "Include". Samo u siječnju ostvarili su više od milijun kuna vrijednosti prodanih proizvoda. U zadnje tri godine iz njihove tvornice izišlo je skoro tisuću pametnih klupa u gotovo sve zemlje svijeta kojih se možete sjetiti.

Potpisali su ugovor za distribuciju s Deutsche Telekomom, koji će, uz Samsung i Iphone mobitele na globalnom tržištu nuditi "made in Solin" proizvode. Iako bi do prekosutra mogli pisati o tim divnim poslovnim uspjesima, mi smo se s 23-godišnjim genijalcem našli na jednoj sasvim običnoj, glupoj klupi. Da za promjenu čujemo što to pametna, mlada osoba ima za reći na aktualne životne teme. One o kakvima milenijalci, influenceri, vlogeri i ostali njegovi vršnjaci gotovo nikada ne govore. Otkrio nam je vidi li se u politici, što misli o braniteljima, fotostupu, gdje su najbolji topli sendviči u gradu, kad će u penziju i zašto ne navija za Hajduk, a doznali smo i koliko diže na benču.

Na stranu sad ove lijepe vijesti, činjenica je da u zadnje vrijeme dobivaš opasnu konkurenciju.

– Kakvu konkurenciju?

Fotostup.

– (smijeh) Ajme. Ne mogu više... Stalno mi se prijatelji rugaju. Ali evo, i naša prva ideja da radimo stolice za kafiće bila je traljava, komedija i tragedija. Kad smo je pretvorili u klupe, dobili smo brutalan biznis.

Od puno ljudi sam čula "toga sam se i ja sjetio". Jeste li klupe patentirali, zaštitili?

– Nemamo patent. Klupe su toliko komplicirane da ih se ne može kopirati. Istina je, svi su se svega sjetili, a kad treba početi raditi, onda nitko neće. Eh, koliko smo mi para, vremena i spavanja na tapetu u firmi uložili... Sad bar zaspem na kauču.

Jesi li ti sklon nekoj političkoj opciji?

– Ne. Sklon sam kritiziranju apsolutno svih. Imao sam mogućnost ući u bilo koju stranku. Nema gdje me nisu zvali. Nisam htio. Imam 23 godine, di ću ja u politiku? I ne zanima me. Meni su te mladeži komedija. Ako se i odlučim za takav angažman, definitivno ne bih otvarao pedesettisućitu stranku u državi.

Meni se čini da će uskoro svaki čovjek imati svoju stranku.

– Skoro da je tako! Ima više stranki nego firmi u državi, ali u Hrvatskoj su ljudi umreženi pa je krajnje nerealno očekivati da će netko novi doći na vlast. Mladi uopće nemaju interesa za politiku, oni su nula. Ja barem na Facebooku prokomentiram aktualne teme. Devedeset posto vršnjaka ne daju čak ni taj minimum društvene angažiranosti.

Kakvi su, po tvome mišljenju, ti milenijalci?

– Ne pušim ti ja to. Ništa mi u životu ne znači ta riječ. Kažu "mi smo osjetljivi, ne smijete nas uvrijediti". Povraća mi se kad to čujem. Ma za ništa se ne bore. Pogotovo ovi youtuberi koje jedino mater gleda. Kao da ih nije briga kako će im izgledati budućnost. Neće ni da rade, a posla ima.

Ma kako ima? Nema!

– Ne govorimo o poslovima s plaćom od tri tisuće kuna, jasno, nitko sebi ne smije dopustiti da ga se tako ponižava. Sad imamo tri natječaja, tražimo developere, nitko se ne javlja. Ne kužim to razmišljanje "bolje meni ležati kući nego ić radit". Kad sam završavao srednju, realno nismo kući imali za kruh, otac i ja smo vanka na ledu radili za 200 kuna dan. Posla ima, ali država isto stvara probleme. Za svakoga kome je plaća 10 tisuća kuna neto dajemo još toliko doprinosa.

Dođe ti loše tek kad vidiš kako država troši taj novac, da se nema za lijekove ni za mirovine, ima za "Uljanik", avione, kamione...

–... ali nikoga nije briga. Glavna tema je i dalje napad na vaterpoliste. Već deset dana. I bit će idućih 40. To je sto posto. Živimo u prošlosti.

Kako to, ako smo okruženi tolikom tehnologijom?

– Najviše zato što vladajući tako žele. Znaju da ih to drži na nogama. Kao i to što isplaćuju braniteljima penzije, invalidne. Stalno neki novi natječaji za nove branitelje se otvaraju. Ogromno biračko tijelo. Moj otac je isto bio branitelj. Deset dana u Dubrovniku nije mogao ništa jesti, bio kruha gladan kad ih je otkinula Srbija od ostatka Hrvatske. Nije uzeo ni mirovinu, ni invalidninu, a sve je mogao. Kad je s 25 godina izašao iz rata, rekao je: "Premlad san, mene je sramota uzet pare, iden dalje radit." Sad ima svoju firmu, zapošljava deset ljudi.

Ha, koliko ih tek zapošljavaju općine, županije. Evo, Grad Split ima oko 450 djelatnika.

– To je kao mojih 16 firmi. Definitivno mislim da administracije imaju previše zaposlenika. Čitao sam članak o Javnoj ustanovi Park-šuma Marjan, u kojem su rekli da imaju 55 zaposlenika, od toga troje u financijama. Previše. Na isplati plaća u mojoj firmi radi samo jedan.

Koliko tebe kao poduzetnika država koči u poslu?

– Otežava porezima, nametima. Da se Hrvatska nakon rata posložila, da nismo sve rasprodali, mogli smo biti bogatiji od Švicarske. Slavonija je mogla hraniti pola Europe, industrija bi bila u Gorskom kotaru, imali bismo i dalje turizam, pršut, sir, maslinovo ulje. A ovako... Poljoprivrednici traže od države poticaje, zaštitu cijene, sve živo da im se otkupi. Ne može poslovni model biti "zasadit ću tisuću stabala mandarina pa će mi država omogućiti da ih prodam".

Voliš li ti mandarine?

– Jedem ih kad god mogu! Jedem nekad i u Mekića, ali minimalno jednom tjedno u Kalete sendviče. Reka san da ću ponuditi da otkupim pola firme koliko su im ti sendviči dobri. Pijem sokove od cikle, borovnice, ali ne opterećujem se previše. Nemam želju svaku večer jest u restoranu za dvije tisuće kuna.

Kad ćeš u penziju?

– S 30 godina ću završiti sve poslovne aktivnosti. Radni tempo mi je više od 12 sati na dan. Znači, čeka me još šest i po godina i onda – mirovina.

Što ćeš s firmom?

– Prodat ću svoj udio. Tvrtka vrijedi jako puno. Mjesečno spalimo par milijuna kuna bez problema, a možemo i zaraditi. Više od 15 milijuna kuna smo u zadnje tri godine unijeli u Hrvatsku. Kad smo prije dvije godine napravili prvu investiciju, tvrtka je procijenjena na 35 milijuna kuna. Ove godine će biti 100 milijuna kuna.

Kako provodiš ono malo vremena u danu što ti ostane?

– U kinu. Imam pretplatničku crnu karticu, to cura i ja peglamo. Nedavno sam gledao brutalan film "Vice". Priča je o potpredsjedniku SAD-a, odličan je. Puno putujem, vozim bicikl po Marjanu i da, idem u teretanu.

Koliko dižeš na benču?

– Kad san ono baš išao, mogao sam 80 kila. Preko ljeta odlazim po dva-tri puta. Dignem se u šest sati, odradim trening, na poslu sam u osam. A firma je ogromna, pa i tu dnevno napravim pet-šest kilometra.

A koncerti? Većina tvojih vršnjaka ovih dana govori o nastupu Maye Berović u Spaladium Areni. Jesi li ti barem za Jelenu Karleušu...?

– Definitivno ne. Čak ni nakon ovih slika nisam fan (smijeh). Eto, to su ti glavne teme društva. To i Kinezi ustaše. Prije sam mislio da vrijeme na to gube samo ludi stari ljudi, da će se te priče iskorijeniti kad oni umru. Ali ne! Usađuju gluposti djeci. Vidiš kad dođe Oluja i Thompsonov koncert koliko je mladih s HOS-ovim obilježjima u prvim redovima.

Na čije si ti koncerte išao?

– Kad sam bio prvi srednje, vrhunac života predstavljalo je uteći na Majke, voziti se do Knina na Prljavce. Gdje će njima životi otići? Na frustracije. Ne znaju guštati. Kad ostare, okrenut će se i reći: "Vidi mene, bio san u zatvoru, vika san 'Za dom spremni', evo me sad na socijali, Caritas mi kući kruv donosi." To je debilana. Ljudi su ograničeni, ne razmišljaju, ajme kako san krenuo s ovim monolozima, zvučim ko Ana Bučević...

Je, je, samo čekam da mi kažeš da uđem u "vorteks"! Ako staviš misli na novac, on će doć. Jesi ti tako uspio?

– Nisam. Samo radom. Djelomično vjerujem da se trebaš ponašati onako kako bi htio živjeti.

Znači, imaš sve što poželiš, sređen život, posao, cura, putovanja. I dobro, zašto si onda upisao fakultet?

– Na diplomskom sam poslovnom studiju. Ne volim ja školstvo, ni učenje, ali ako se ne educiraš, redovno ne možeš napredovati. Najgore što ljudi mogu napraviti jest završiti fakultet i reći da sad više ne trebaju ništa učiti. Moraš. I moraš pratiti vijesti. Svako jutro ih čitam po 20 minuta. Da to ne radim, za mjesec dana me ne bi bilo.

Ideš li na Hajduka?

– Za Hajduk ne navijam. Ni za jedan nogometni klub. Probao sam, nije mi se svidjelo. Bio sam i po svijetu na većim utakmicama. Proputovao cijelu Europu.

Može li se išta na svijetu sa Solinom usporediti?

– Washington je Solin, samo malo širi. Za Novu godinu sam bio tri tjedna u New Yorku. Mjesecima me nekad ne bi bilo u Hrvatskoj, ali uvijek je najbolje doći kući. Kad si doma, znaš da si doma. Hrvatska je po mnogo čemu bolja od drugih zemlja, samo smo po pitanju mozga malo skrenuli.