Lovrinčević: Hrvatska ekonomija živi od rente

Rangiranja u izvješćima World Economic Foruma o konkurentnosti i izvještaj „Doing Business“ Svjetske banke povod su za raspravu u Temi tjedna o tome što pomaci na svjetskim listama znače i što se iz izvještaja može iščitati.

Stručnjak sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, Željko Lovrinčević, kaže kako se najčešće citiraju četiri izvještaja. Osim spomenuta dva, tu su još i istraživanje o ekonomskim slobodama Heritage Foundationa i EBRD–ov Transition Report. „Svaki od njih oslikava određeni dio ekonomskog života i određeni aspekt konkurentnosti nacionalne ekonomije i ima svoje prednosti i mane metodološke naravi koje treba razumjeti prije nego što se govori o pojedinim indikatorima tih istraživanja“, kaže Lovrinčević.

Izvještaj „Doing Business“ Svjetske banke, promatra vrlo prozaične stvari, koliko je vremena potrebno da biste otvorili tvrtku, ubilježili vlasništvo nad nekretninom, dostupnost kredita i druge detalje poslovanja, pojašnjava šef Ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, Andras Horvai. Izvještaj se fokusira na regulativu i bilježi trošak i vrijeme otvaranja tvrtke, poslovanja i zatvaranja tvrtke. „Dvije su glavne poruke ove godine. Prva je da je više zemalja provelo reforme nego ikad ranije, od 183 zemlje, njih 130 je provelo reformu nekog dijela regulative. Druga glavna poruka je da su te reforme važnije nego ikad prije. U vrijeme krize tvrtke su već pogođene smanjenjem potražnje, otežanim kreditiranjem i drugim problemima i države mogu učiniti puno da im pomognu“ naglašava Horvai.

Lovrinčević ističe da „Doing Business“ ne pokriva makroekonomske aspekte konkurentnosti, financije, obrazovanje, kvalitetu života, strukturu radne snage i ostalo. Ističe da u tom izvješću uvijek najbolje prolaze anglosaksonski tipovi ekonomija, tu su uvijek Singapur, Novi Zeland, Hong Kong, SAD, Velika Britanija, Irska, dok najnaprednije azijske i europske ekonomije budu puno lošije plasirane zato što one temelje svoju konkurentnost na nekim drugim elementima, a ne na srednjim i malim obiteljskim poduzećima.

Vezano za Izvješće o globalnoj konkurentnosti, Lovrinčević ističe da ono u obzir puno elemenata percepcije. „Polovica indikatora koje prati Vijeće za konkurentnost se temelji ne tvrdim indikatorima koje možete mjeriti, opisati i bez zadrške usporediti s drugim zemljama. Po svim tim indikatorima Hrvatska je negdje između 40. i 50. mjesta, nešto iza Slovenije i uz bok najnaprednijim tranzicijskim ekonomijama. Međutim, kad se uzmu u obzir drugi indikatori kao što su pitanja poput: „Smatrate li da je javni sektor rasipan? Smatrate li da je korupcija visoka? Smatrate li da je pravosuđe kvalitetno?“ tada hrvatski ispitanici pokazuju začuđujuću razinu defetizma i negativnog stava, kako o institucijama u okviru kojih posluju, tako i o aranžmanima s poslovnim partnerima i o povjerenju u općeniti okvir“, kaže Lovrinčević.

Zbog toga, kaže, ispada da su uvjeti poslovanja u Hrvatskoj lošiji nego u najlošijim zemljama Afrike ili u najzabačenijim dijelovima svijeta. „To naravno nije točno jer ne možete dugoročno imati sve te elemente percepcije tako loše i negativne a ove mjerljive imati zapravo dobre ili osrednje u kategoriji naprednijih tranzicijskih zemalja. Riječ je o tome da je ta percepcija pod velikim utjecajem dnevnopolitičkih događanja i percepciji vlade, odnosu medija i u hrvatskom je slučaju očito prisutan negativan odmak od realnosti. Nijedna zemlja nema toliko velik raspon indikatora između tih objektivnih, mjerljivih i usporedivih i onih koji su stvar percepcije. Hrvatski su ljudi drugim riječima vrlo pesimistični i vrlo negativno nastrojeni prema svom gospodarskom sustavu, prema institucijama i prema očekivanjima“, zaključuje Lovrinčević. „Ta iskrivljena slika je jednim dijelom posljedica ambijenta tabloidnog sadržaja koji sve više prevladava u Hrvatskoj i koji se pojačava s krizom i sve je manje ozbiljnih časopisa koji se bave ozbiljnim temama i s kojima se može razgovarati o pojedinim temama“ dodaje.

To su nesavršene metodologije i često nisu usporedive, ali ukazuju u kojem dijelu ekonomskog života imate najviše problema za manja poduzeća, u kojim aspektima njihovog poslovanja, kaže Lovrinčević. „Puno manje znači agregatni indeks, vi ste 103. ili 105. a onaj je 85, koliko znače podindeksi pojedinih blokova u kojima ste zapravo najslabiji.“

Što izvješća zapravo govore?

Hrvatska je ove godine zabilježila napredak u izvješću Svjetske banke, ali pad u Izvješću o globalnoj konkurentnosti, no oba izvješća ukazuju na ista područja u kojoj Hrvatska zaostaje. To su, kažu sva trojica sugovornika Banke, ishođenje građevinskih dozvola i brzina ishođenja tih dozvola, rigidnost tržišta rada i zaštita investitora.

„Pitanje radnog zakonodavstva je osjetljivo pitanje i postoje različita rješenja u svijetu“, kaže Horvai. „Uvijek je pitanje kako zaštititi radnike da postoji dovoljna fleksibilnost i zaštita radne snage. Često se ističe Danska kao zemlja koja ima odličan odnos radnika i poslodavaca i društveni pakt koji se naziva fleksosigurnost, što je fleksibilnost radne snage i istovremeno sigurnost zaposlenja. A Danska je visoko rangirana zemlja u izvješću. Dakle, moguće je imati dobru klimu za investitore, fleksibilnost radne snage i istovremenu zaštitu zaposlenika“, kaže šef Ureda Svjetske banke u Zagrebu. „Drugo je pitanje zaštita investitora, do koje su mjere transakcije javne, znaju li strani investitori podatke o poslovanju neke kompanije. Treće je područje izdavanje građevinskih dozvola gdje s novim zakonom očekujemo skraćivanje vremena za izdavanje dozvola. To su pitanja s kojima se tvrtke suočavaju svaki dan“, dodaje.

Uz ta tri područja Lovrinčević kaže kako se stalno ističe i problem učinkovitosti javne uprave. On smatra da nije toliko problem u veličini javne uprave, jer kaže da su izdaci za javnu upravu i javni sektor u cjelini tek nešto veći od prosjeka, već da je problem u njezinoj kvaliteti. Ljudi griješe, tvrdi, kada kažu da treba značajno smanjiti udio tih izdataka jer ćemo tako dobiti nekvalitetne javne službe, zdravstvo, školstvo i socijalne službe. Treba profesionalizirati upravu, kaže Lovrinčević i dodaje da bi smanjivanje izdataka za te službe dovelo do njihove deprofesionalizacije i širenja korupcije, a ne bi smanjilo broj zaposlenih. Izdaci su točno tamo gdje trebaju biti, ali se radi o lošoj organizaciji, ističe. „Često se govori da je važno imati malen sektor države i kao primjer se uzimaju Singapur i Hong Kong koji atipično funkcioniraju, ali se pokazalo da su u krizi bankrotirale upravo zemlje koje su imale mali sektor države, poput baltičkih zemalja, Irske i Islanda, dok su one zemlje koje su zadržale razinu stabilnosti su bile uglavnom skandinavske zemlje koje imaju najveći udio države u BDP–u. Zato bih se usudio reći da udio države u BDP–u nije ključna varijabla. Ključna je kvaliteta onoga što dobivate za ono što izdvajate“, kaže Lovrinčević i ističe da s jedne strane postoje zemlje koje su vrlo uspješne s velikim udjelom države u BDP–u, ali i s kvalitetnim školstvom i zdravstvom, te vrlo uspješne zemlje s malim udjelom države u BDP–u, poput Velike Britanije, Australije i Novog Zelanda, koje su odabrale potpuno privatizirano financiranje tih službi. Oba modela mogu dobro funkcionirati, zaključuje.

Signal stranim investitorima

Član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i šef katedre za ekonomsku politiku na Pravnom fakultetu Mladen Vedriš kaže kako je izvješće „Doing Business“ dobrodošao signal stranim investitorima. „Onaj tko želi ulagati uvijek će pogledati i tu rang listu i vidjeti može li svoj kapital aktivirati u dužem ili kraćem vremenskom razdoblju, s manjim ili većim problemima. Ne možemo zamisliti što je u glavama stotina tisuća investitora, onih koji gledaju po svijetu gdje je kakva prilika za ulaganje, kupovinu, na krajeva i živjeti, jer investitori razmišljaju i o kvaliteti života, kaže Vedriš.

S time se slaže i Andras Horvai. „Naravno da će strani investitori koji žele poslovati u Hrvatskoj pogledati takve izvještaje, investitori žele doći u zemlje koje su sigurne, koje imaju osnovnu infrastrukturu, ceste, telefonske linije. To su prva pitanja koja investitori postavljaju, a zatim uspoređuju zemlje koje imaju slične uvjete, po tome kako se odvija svakodnevno poslovanje. Tu Doing Business ima važnost u informiranju stranih investitora. Ali nemojmo samo razgovarati o strancima, jer je jednako važno da mala i srednja poduzeća u Hrvatskoj, posebno danas, nisu pod prevelikim regulatornim opterećenjem“ ističe Horvai.

Lovrinčević kaže kako za razvijene zemlje izvješća nemaju velikog značaja. One ne moraju provoditi velike reforme jer su veći dio njih već obavile i izgradile tržišno gospodarstvo. Izvješća su puno značajnija za zemlje u razvoju i za potencijalne investitore u otkrivanju novih potencijalnih područja i sagledavanje koji dijelovi svijeta napreduju brže a koji sporije.

Lovrinčević dodaje da je Europska unija najavila da će razviti potpuno novu metodologiju mjerenja, pa bi standard mjerila tako da bi BDP obogatila s još nekoliko indikatora koji će obuhvatiti kvalitetu životu, okoliš i sl. „I ovi tvrdi indikatori koje poznajemo danas kroz pet šest godina će poprimiti drugo obilježje, a time će se i tablice promijeniti. Hrvatska će vjerojatno porasti na svim ljestvicama gdje se mjeri okoliš i kvaliteta života. Hrvatska je ekonomija koja živi od rente i u svim istraživanjima ima slabiju konkurentnost nego standard i kvalitetu života, a to je zbog toga što ljudi jedan dio svojih prihoda temelje na rentama od primjerice turizma ili transporta“, kaže Lovrinčević.

Konstruktivna rasprava?

Hrvatska je prije nekoliko godina dva puta za redom proglašena najboljim reformatorom na svijetu u izvješću Doing Business, što je tada bilo primljeno s velikom medijskom pažnjom. „Priznanje Hrvatskoj je bilo važno jer je značilo da se prepoznaju reforme koje provodi“, kaže Horvai, koji međutim ističe da su česte pretjerane reakcije na rangiranja. „Volio bih da se rasprava više usredotočuje na to kako ići naprijed i na kojim područjima treba raditi. Osnovno je pitanje za Hrvatsku kako promijeniti osnovu ekonomskog razvoja. Prije krize Hrvatska je rasla po stopi od 4 do 5 posto na godinu, ali je problem bio u tome što se to događalo u kombinaciji s velikom javnom potrošnjom i relativno velikim vanjskim zaduživanjem i velikim deficitom platne bilance. Pitanje je kako gospodarski rast koji se temeljio na investicijama, i to uglavnom državnim investicijama, i potrošnji, preokrenuti na rast koji će se temeljiti na produktivnosti i izvozu“ ističe Horvai.

„Nakon ovakvih izvještaja najčešće se u javnosti pojavljuje samo tumačenje rezultata“, ističe Lovrinčević. „Treba identificirati one segmente koji su najproblematičniji i o njima razgovarati na Vladi i napraviti trogodišnji program aktivnosti onoga što Vlada treba napraviti. Problem konkurentnosti se mijenja tako da se popravljaju i pojačavaju najslabiji dijelovi lanca. Samo objaviti poziciju i od toga napraviti senzaciju da bi se na sve zaboravilo za tri dana, od toga nema prevelike koristi i to na Vladu ni na što ne obvezuje“, smatra Lovrinčević. „Recesija je u Hrvatskoj dotaknula dno i slijedi nam polagani oporavak. On neće biti niti brz niti jednostavan. Naš posao je iznaći kako u procesu oporavka u idućih godinu dvije paralelno srediti one točke koje su najproblematičnije za konkurentnost. To bi trebala biti rasprava hrvatske ekonomske politike koju bi prema Vladi trebali koordinirati i socijalni partneri i Nacionalno vijeće za konkurentnost“ ističe Lovrinčević.

„Nije dobro da je rasprava u javnosti reaktivna i da se izvršna vlast ponaša kao da je prozvana. Za svakog pametnog i poslovnog čovjeka i političara, kritika, ako je konstruktivna, je zapravo besplatni savjet kojim pravcem krenuti“, ističe Vedriš. „Izvješće ove godine moralo bi biti osnova programa rada za godinu koja je pred nama. Moramo se mijenjati da bi bili bolji. U protivnom mjera naše neefikasnosti je jednostavna činjenica da svake godine potrošimo dvije ili tri milijarde više nego što stvorimo. To se pretvara u dug, koji ima svoje kamate, i to je potpuno svejedno da li je to zaduženje građana ili države. Biti konkurentan znači potpuno obratno – živjeti od onoga što ste stvorili i stvarati određeni višak koji investirate ponovo u svoju budućnost. Konkurentnost nije ezoterična kategorija nego kategorija koja pokazuje da li uvjeti u kojima mi stvaramo pokrivaju naše troškove i otvaraju perspektivu ili živimo iznad mogućnosti a razliku financira netko drugi. Nitko to neće raditi dovijeka, zaključuje Vedriš.