Miroslav Purić: U poljoprivredi opstaju uporni, mora se povezati ratarstvo i stočarstvo

Ne možeš ne ulagati u poljoprivredu koja je jako skup sport, kaže Miroslav Purić, vlasnik obrta koji se bavi uzgojem goveda u sustavu krava-tele, tovom junadi, ali i svinjogojstvom te za svoja grla sam uzgaja hranu.

Poljoprivreda je jako skup sport", rezimira Miroslav Purić granu gospodarstva u kojoj je stočarstvo spojio s ratarstvom jer, kaže, moraš imati pričuvni plan. Tako u njegovom slučaju, padne li, kako je i bilo, cijena žitarica, "imaš bikove pa se pokriješ".

"Mora se povezati ratarstvo i stočarstvo, ali nitko ne bi imao vile u rukama, navukao gumene čizme. Ideš po selima, nitko nema ni kokoš, idu u dućan po jaja", revoltiran je čovjek koji je obrt osnovao još 2002., a danas u sustavu krava-tele ima oko 80 bikova i muške teladi, oko 20 junica te 70 krava. Uz njih na svom imanju u selu Andrijevac nedaleko Našica, ima i oko 200 svinja te za svoje blago sam proizvodi hranu na, kako kaže, 300 jutara. Okvirno, oko 165 ha od čega je 122 u vlasništvu obrta, a ostalo u najmu od države.

I supruga Mihaela ima svoj OPG pa bi, smatra, s obzirom na rad, na broj grla i površinu trebali više prihodovati. "Nisu svijetli dani za poljoprivredu. Mi radimo puno pa se na tu neku količinu nešto skupi, ali ako je loše onda je i minus veliki. Trebali bi puno više zarađivati jer supruga ima konje, ovce, a ja svinje i goveda", kaže.

Od 27 do 300 jutara zemlje
No, odmah dodaje, jer ne voli kukati, ove bi godine u ratarskom dijelu moglo biti bolje, nešto i sjesti na račun jer prošla je završena s minusom od 30.000 eura.

Sjetva je imala skup ulaz, a na koncu cijene katastrofa. Slabije sve rodilo i cijene poražavajuće. "Proljetos je ulaz bio solidan što se tiče mineralnih gnojiva, zaštita i sjeme su bili skuplji, a bolje je rodilo i malko je bolja cijena. Nešto će sjesti", smije se vlasnik obrta Purić otvorenog 2002. godine.

Miroslav je u poljoprivredi od malih nogu. Iz Vojvodine koju je s roditeljima devedesetih bio primoran napustiti, u Slavoniju je stigao tijekom Domovinskog rata. Iz sela Golubinci koje je nekoć brojalo 6.000 stanovnika, u mali Andrijevac u kojemu je danas tek 60-ak stanovnika.

"Najviše Golubinčana, oko 150 obitelji je u Slatini i okolici", kaže ističući da su njegovi po napuštanju doma zamijenili tek 27 jutara, da bi on danas imao 300.

"Od prvog dana se kupovalo. Strojeve, placeve, stoku. Moji su uvijek bili malo iznad prosjeka, tako sam naučio", prisjeća se početaka u kojima se svojevremeno uz tov junadi, bavio i mljekarstvom.

Međutim, odustao je 2008., rasprodao krave i nastavio samo s uzgojem mesnih pasmina u sustavu krava-tele. Mislio je, kaže, čak i praviti štalu za 100 komada mliječnih krava, ali da je to napravio s onom cijenom mlijeka, strahuje gdje bi bili danas.

Nebriga stigla na naplatu
"Govedarstvo je jako spora proizvodnja i sad se to pokazuje. Nebriga otprije 20 godina. Nedostaje kao što nam fali pedijatara. Ne fali ih sad 90, to je nebriga otprije 30 godina, sad svi idu u mirovinu", upozorava na propuštene godine.

No, odmah se vraća pozitivnim mislima: Djeca su zdrava, dobro uče, mi smo dobro. "Hvala Bogu. Bilo je i teže", kaže ponosno ističući vrijedne potomke, sina Stjepana i kćeri Lauru, Martu i Anitu. Najstariji je sin 22, a najmlađa kći 16 godina. I dok su sin i najstarija kći završili poljoprivrednu srednju, od mlađih jedna još ide u srednju ekonomsku školu, a druga u gimnaziju.

"Svi sudjeluju u poslu, u pripremanju hrane za životinje, svatko zna svoj dio. U Slavoniji djeca rade. I ja sam radio", ponosan je otac i suprug naglašavajući da je supruga Mihaela također iz poljoprivredne obitelji, inače rodom iz Vuke kod Osijeka i rad je ono na što su navikli i drugačije ne ide.

Ističe, upornost je dobra vrlina jer u poljoprivredi uporni opstaju. Poslovanje se ne može gledati na dvije godine, moraš uzeti u obzir prosjek od najmanje pet.

"Primjerice, padne cijena prasadi na 9 kuna i ljudi odmah rasprodaju. Nijedan ozbiljan poljoprivrednik ne radi tako da nakon jedne loše godine rasproda sve. Ne može se samo tako odustati pa ne znam prijeći na piliće pa će onda pasti cijena pilića i što onda?", priča naš sugovornik ponavljajući da je dug proces da se dođe do krave, do bika.

Poslovni proces od pet godina
Trenutno ni omjer teleta i bika nije normalan jer opisuje, stiže mu tridesetak telića iz Mađarske, malo težih od 200 kg, a on za bika dobiva 2,80 eura. "Dakle, trenutno ne mogu kupiti dva teleta za jednog bika i to je omjer koji dugoročno ne može ići. Nisu normalni ulazni troškovi sa završnom litrom mlijeka ili kilom mesa", upozorava.

No, ponavlja, uzme li da je bik sada 2,80€/kg, a bio 3,10 €/kg u prosjeku na pet godina to je cijena od 2,90 pa nije loše.