Mora li se u novu tvrtku unijeti sva imovina ili može samo dio?

U Prijedlogu stečajnog zakona, koji je upućen u drugo čitanje, stoji da tvrtka u stečaju može u novoosnovanu tvrtku prenijeti ‘svu imovinu’. Nije jasno zašto je izmijenjeno prijašnje rješenje ‘dio ili svu imovinu’ koje u praksi bolje funkcionira. Unos sve imovine značio bi da stečajni dužnik ostane bez imovine premda u njoj ima osnivačka prava.

Na aktualnom zasjedanju Hrvatskog sabora 23. siječnja 2015. Prijedlog stečajnog zakona upućen je u drugo čitanje. Budući da je riječ o iznimno važnom zakonu za poslovnu zajednicu, Prijedlog bi trebalo pomno proučiti te se aktivno uključiti u raspravu s primjedbama i prijedlozima. Možda se nešto od toga ipak prihvati, ako i ne, barem znamo da smo pokušali.
Jedna od najvažnijih novina koja se predlaže vezana je uz stečajni plan. U čl. 253. Prijedloga stečajnog zakona stečajnim planom omogućeno je odrediti praktično bilo što, što do sada nije bio slučaj. Zapravo baš na planu ovlasti unutar stečajnog plana zakonodavac je dosad dosta lutao i donosio promjene, a da se pritom nije baš jasno znalo na temelju čega je promjena uopće nastala.

Ako su dvije tvrtke?

Tako, primjerice, u aktualnom zakonskom tekstu stoji da se stečajnim planom može ‘svu imovinu’ unijeti u novoosnovanu pravnu osobu, a prije te promjene moglo se unijeti ‘svu ili dio imovine’. Doista, ni uz najbolju volju nije jasno zašto je uvijek bolje unijeti svu imovinu, odnosno da treba zabraniti unos dijela imovine. Točno je kako ne stoji izrijekom da je zabranjen unos dijela imovine, ali ako se vidi da sada u formulaciji stoji ‘može se svu imovinu’ i ako se zna da je prije toga zakonska formulacija bila ‘dio ili svu imovinu’, onda je stvarno tumačenje jako otežano. Naime, lako bi bilo na temelju ciljanog ili teleološkog tumačenja (zato što je cilj što više osigurati naplatu vjerovnicima) zaključiti da je i sada dopušten unos dijela imovine, ali ostaje dvojba zašto se uopće dobra formulacija mijenjala. Koliko je logično dopustiti i ‘de lege lata’ unos samo dijela imovine, vidi se već iz toga što je katkad poslovno najracionalnije osnovati dvije nove osobe, a ako se to učini, naravno da nije u svaku od njih moguće unijeti svu imovinu, nego nešto (znači dio) u jednu, a nešto (također dio) u drugu, neovisno o tome hoće li se nešto ostaviti i stečajnom dužniku.

Omogućeno sve i svašta

Napokon, doslovno gledano, unos sve imovine značio bi da stečajni dužnik ostane bez imovine, što se ni u kojem slučaju ne može dogoditi jer u svojoj imovini ima osnivačka prava nad tim novim pravnim osobama. U čl 253. Prijedloga stečajnog zakona omogućeno je praktično sve, što je možda i preliberalno, te je u kratkom roku moguća promjena, možda i povratak na staro rješenje. Inače, koliko je, primjerice, liberalno postavljeno osnivanje novog društva, vidi se i po tome što se u mnogim situacijama (natječaji, koncesije...) uz druge uvjete traže i dokazi koje stečajni dužnik jednostavno ne može imati (dokaz o pozitivnom poslovanju npr.). Osnivanjem nove pravne osobe vrijednost stečajne mase može drastično narasti (pravi je primjer upravo koncesija; bez nje stečajna masa može biti bezvrijedna, a kada se uključi vrijednost koncesije u vrijednost novog društva, i osnivačka su prava nad njim koja pripadaju stečajnom dužniku veća) i biti tolika da se bez teškoća namiri sve vjerovnike.

Neodlučni zakonodavac

U kontekstu praktičnosti i poboljšanog rješenja u odnosu na postojeće treba izdvojiti i trajanje ne samo stečaja nego i raznih (u pravilu parničnih) postupaka, koji danas mnoge stečajeve čine apsurdnima. Nedavno smo tako imali prigodu vidjeti otvoreni stečajni postupak u kojemu je stečajni upravitelj preuzeo nekoliko parnica (iako ne treba prejudicirati ishod, uspjeh je izgledan) u kojima se ročište čeka između šest mjeseci i dvije godine! Ako se predviđeni šestomjesečni rok bude poštovao (pa i tako da prekoračenje bez jako opravdanog razloga znači i stegovnu odgovornost suca), odnosno ako ne ostane samo mrtvo slovo na papiru, doista će to biti veliko poboljšanje. Na kraju treba upozoriti na jedno dosta čudno rješenje u prijelaznim i završnim odredbama. Najprije stoji da će se započeti postupci voditi prema odredbama koje su vrijedile u vrijeme pokretanja, a nakon toga (u istom članku) navodi se da će se niz odredbi (istina taksativno su navedene) ‘na odgovarajući način’ primijeniti i na postupke u tijeku. Iako je prema definiciji nova odredba uvijek bolja od stare (ili bi tako barem trebalo biti), ipak je ovo rješenje koje upozorava na goleme probleme u praksi. Tako će se npr. postaviti i pitanje radi li se o tzv. povratnom učinku zakona koji Ustav iznimno dopušta, ali pritom postavlja i suštinske i formalne uvjete koje je potrebno ispuniti ako se takav učinak želi.