Na otpadu završavaju milijarde kuna vrijedna hrana, odjeća i urod

Prosječan građanin Hrvatske škrguće zubima na svako novo stezanje remena, najavu novih poreza, poskupljenje goriva i režija, opterećen je kreditima, gubi bitku s njihovim vraćanjem, stižu mu ovrhe, radno mjesto mu je sve nesigurnije, a bunt neplaćenih računa sve mu je deblji.

Jučerašnji Međunarodni dan borbe protiv siromaštva prokomentirat će da su mnogi na rubu siromaštva. Istovremeno, nacija smo koja se u mnogo čemu ponaša poput rastrošnog pijanog milijardera, ne cijeneći svoj novac, rad, trud i vrijeme, a na mnogo bogatije nacije, što cijene svaki svoj novčić, gledamo kao na sitničave, škrte, hladne. Ponašamo se poput pijanih milijardera u mnogo čemu – bacamo hranu, ne volimo kovanice, ne čekamo da nam se vrati kusur u lipama. Profesor na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, doc.dr. Željko Požega, nedavno je izjavio za Glas Slavonije kako je odnos hrvatskih građana prema sitnom novcu jedan od niza pokazatelja potpuno iskrivljenog sustava vrijednosti koji se godinama stvara, a uglavnom se projicira kroz djelovanje političara na vlasti i preko medija. Dok je ljeto prošlo u katastrofičnim ocjenama o sušnoj 2012., što za sobom vuče nestašicu i poskupljenje hrane, u povodu Međunarodnog dana hrane izbačen je podatak kako Hrvati u smeće godišnje bace čak četiri milijarde kuna hrane. Svaki građanin Hrvatske godišnje je baci stotinjak kilograma i vrijedne 930 kuna. S druge strane, stvarnost su nam brojne pučke kuhinje.

– Naša broji 50 korisnika koji dolaze preko Centra za socijalnu skrb, odnosno Ministarstva socijalne politike. Kod nas se hrana ne baca, a ono što je ostane podijelimo kroz nekoliko besplatnih obroka. O bacanju nema ni govora jer naša uloga je nahraniti gladna usta - kaže o “drugoj strani medalje” naše stvarnosti predsjednik GD Crvenog križa Đakovo Đuro Brataljenović. Olako ostajemo bez hrane i tijekom žetve i berbi. Zbog nepažnje, nemara, starih prikolica, u transportu, pri predaji, skladištenju, godišnje rasipamo oko 30.000 tona uroda. Dok naš ratar evidentno gubi, time profitiraju samo ptice. Iako ni jedna služba u nas ne vodi podatke o tome, predsjednik HPK Matija Brlošić kaže da se za izračun godišnje rasutog uroda može uzeti jedan posto tzv. rastura u pojedinim dokumentima pri obračunu na predaji uroda. “Prema toj računici, ako je naša prosječna proizvodnja oko tri milijuna tona uroda, kukuruza, pšenice, soje, suncokreta... proizlazi da se u transportu i pri predaji rasipa oko 30.000 tona robe”, kaže Brlošić. Tako u ptičjim kljunovima završavaju milijuni kuna, a rasipanje desetaka tisuća tona uroda, tj. izostanak tih količina na tržištu, remeti isto to tržište hrane te utječe na njeno poskupljenje.

- Izgubili smo nešto što smo nekada imali, a to se kolokvijalno zove domaćinski način ponašanja – svaka domaćica zna da se ne može uštedjeti na kupnji hladnjaka jer se kupuje jednom u 10 godina, ali zna da se može uštedjeti na malim stvarima. Taj duh smo izgubili. Zašto – ne znam, ali očito je da samo na nekim velikim potezima ne možemo uštedjeti, a sitne stvari smo zaboravili. Naravno, i dalje ima ljudi koji prije potrošnje svaku lipu okrenu pet puta - kaže splitska psihologinja Mirjana Nazor. Za naš opći mentalitet kaže da je u okvirima bahatosti. “Često znamo reći: Ma, što je jedna, tri kune?! Treba se vratiti na svakodnevne troškove gdje popijemo kavu viška, gdje na akcijama kupimo ono što nam uopće ne treba. Istina, to za taj dan nije nikakva potrošnja, no za mjesec, godinu dana jest. Sramimo se da će netko drugi vidjeti da čekamo kusur od 10 lipa, a u mnogo bogatijim zemljama to je normalno. Možda tome pridonosi besperspektivna situacija pa je mnogima rezon: Tko zna što će biti sutra, pa hajde da danas živim kao beg. Možda ne vidimo svrhu u štednji. Mi smo sebi u mentalnu sliku ugradili imperativ 'ostati galantan'. Nitko nas nije učio da je normalno izboriti svoja prava, a zauzimanje za sebe, svoja prava na fin, pristojan način u psihologiji nazivamo asertivno ponašanje”, kaže Nazor.