Na pomolu jedna od najvećih privatizacija u hrvatskoj povijesti: Emil Tedeschi za 2 milijarde kuna kupuje Podravku?

Dogodilo se i to – mirovinski fondovi postali su većinski vlasnici jedne nacionalno važne tvrtke. Lista deset dioničara "Podravke", a o njoj je riječ, prošlog tjedna bitno je promijenila sastav. Norveški Skagen fond prodao je 520.000 dionica u blok transakcijama, a najveći dio kupila su dva mirovinska fonda - Raiffeisen OMF 250.000 dionica (pojačao portfelj s 5,27 na 8,78 posto) i PBZ-CO 150.000 dionica koji je postao najveći pojedinačni dioničar s 13 posto. Posao je važan jer računajući i dobrovoljne fondove, udjel mirovinaca u "Podravki" popeo se na 50-ak posto, a u glasačkim pravima i više od toga.

Zanimljive i neobične burzovne transakcije, dok Goran Marić u novom ministarstvu tek slaže kockice, opet su potaknule spekulacije o velikom vlasničkom preslagivanju u "Podravki". Jer, mirovinski fondovi po definiciji su investitori, a ne upravljači i ključni kreatori poslovne politike.

Stoga je pravo pitanje je li podebljavanje pozicija mirovinaca tek međukorak koji će olakšati ključne završne transakcije? Mnogi u sjeni vide obrise navodnog režisera Emila Tedeschija koji odavno ne krije poslovne ambicije da spoji svoj "Atlantic" i "Podravku".

Scenarij spajanja, vrijedan blizu dvije milijarde kuna, koji navodno još i nije detaljno razrađen, podrazumijevao je i dosad presudnu ulogu mirovinaca. Sad je ona posve naglašena iako će se nešto morati pitati i ministra Gorana Marića, odnosno Vladu, jer država je još uvijek 25-postotni dioničar.

"Podravina" i podravkaši su se iznova uznemirili kao i kad je vlada Tihomira Oreškovića "Podravku" skinula s liste kompanija od strateškog interesa. Sad se čeka izvjesno redefiniranje vladine strategije. Goran Marić na sve upite još uvijek odgovara samo s "malo strpljenja molim".

Spoj dviju tvrtki poslovno ima smisla, tvrde ekonomisti. Sinergijski učinci ne bi bili zanemarivi jer donose bitno veći obujam, manje troškove, poboljšano upravljanje.... Sve su to argumenti za. Ipak, neki drugi parametri projekt mogu staviti pod znak sumnje. Važno je i pitanje tko je tu jači partner.

Emil Tedeschi je uvijek isticao da želi većinsku poziciju a aktualni predsjednik uprave "Podravke" ne libi se istaknuti kako tvrtka više "nije lovina nego lovac" i da bi se prije moglo dogoditi obrnuto od najave da će "Atlantic" preuzeti "Podravku".

Tržišna kapitalizacija "Atlantica" nešto je manja od tri milijarde kuna, što je oko pola milijarde više od "Podravke". Ali, "Podravka" i ove godine ostvaruje dvoznamenkasti porast ključnih pokazatelja, a "Atlanticu" pada prihod i operativna dobit. Prema svim planovima tek 2017.godine "Podravka" će pokazati svoj puni kapacitet. "Atlantic" je i zaduženiji od "Podravke" približno za pola milijarde kuna. Ali, istovremeno "Atlanticovi" prihodi od prodaje iznose 5,4 a "Podravkini" 3,8 milijardi kuna.

Tržišnu cijenu jedne i druge tvrtke diktiraju mirovinski fondovi koji u obje tvrtke imaju velike portfelje. U Atlanticu 30 a u Podravci 50 posto. Mirovinci uglavnom nastupaju sinkronizirano ali pitanje je koliko su oni zapravo homogena skupina. Interesi im se nekad i ne poklapaju. Kad se ljetos formirao novi nadzorni odbor Podravke bilo je i razlika u stavovima.

Očito, počeo je rasplet i početak kraja rata za koprivničku industriju hrane. Zvonimir Mršić, predsjednik Uprave Podravke, naglašava da je kompanija sada posve spremna na daljnji organski i anorganski rast. No, sjajni poslovni rezultati nisu štit od politike koja ovoj tvrtki nije dala mira ni kad je grcala u problemima pa kako bi odoljela potrebi da drži uzde moći nad uspravljenim pijetlom. Bez obzira što je u rukama države ostao tek kontrolni paket.

Riječ je o osjetljivoj političkoj temi iz barem dva razloga - stava hrvatskih građana o privatizaciji i stava lokalne zajednice koja Podravku doživljava kao svoju kompaniju (u dokapitalizaciji je lani sudjelovalo 700 radnika Podravke a interes je bio trostruko veći).

Ekonomisti se uglavnom slažu oko toga da će Podravka naposljetku neizbježno završiti u privatnim rukama jer su i njeni konkurenti u privatnom vlasništvu. Ali to više neće biti tako jednostavan proces kakav je mogao biti u bliskoj prošlosti. Mirovinci su prostor za političke eksperimente bitno suzili. Ipak, politika za loše odluke uvijek nađe mogućnosti.

Marićeve izjave
"Da se kupi slovensko Žito trebalo je dodati svjež kapital u Podravku. Pitam se, kakav mora biti mozak koji donosi takve odluke, istim programom gasiti domaća radna mjesta i financirati inozemna? Ovo je projektirani proces, ovo je samouništavajući proces."
Ne bi Podravka kupila Žito da nije bilo mirovinskih fondova. A ne postavljamo pitanje je li Podravka uopće trebala kupiti Žito? Je li ekonomski opravdano kupiti Podravci Žito? Pa Slovenci su sretni što su prodali to. A mi se hvalimo lošim ekonomskim potezima."