Nulsatni ugovori: Kmetovi 21. stoljeća u borbi za satnicu

Oni su fleksibilni, čekaju poziv poslodavca, mole se da u idućem tjednu imaju koji sat rada više. Plaćeni su po satu daleko manje od radnika sa stalnim ugovorom. Nerijetko, ne mogu skupiti satnicu koja bi im jamčila iole pristojan život. Plaćeni godišnji odmor za njih je nepoznanica, baš kao i bolovanje. Oni su radnici u takozvanim nesigurnim oblicima rada.

Proteklih godina ta radna snaga sve je zastupljenija u Europi. Prividno, fleksibilni ugovori koji podrazumijevaju, primjerice, rad u nepunom radnom vremenu, rad preko vaučera ili neki drugi oblik netipičnog angažmana radnika koji se nerijetko smatra i lažnim, odnosno prividnim zaposlenjem, oživljavaju statističku krvu sliku. Na tržište rada ulazi nova snaga, nezaposlenost pada... Niže plaće, fleksibilniji ugovori dovode i do rasta profita, oslobađanja sredstava za daljnje investiranje. No, na drugoj strani raste broj radnika koji vape za višom tjednom satnicom koja bi im donijela ekonomsku i socijalnu sigurnost. Odnosno, raste broj onih koji se smatraju – a to u većini slučajeva nije samo subjektivan osjećaj – zaposlenima i siromašnima. Najavljenim izmjenama radnog zakonodavstva domaći kreatori regula na tržištu rada namjeravaju dodatno promovirati alternativne oblike rada, odnosno nesigurne oblike rada. Zakonom o radu dodatno bi se olabavila pravna sigurnost radnika, a vjerojatno najopasnija inovacija bit će u dijelu preraspodjele radnog vremena koja će u praksi omogućiti da radnik zakonito radi i preko makismalnog broja tjednih radnih sati. Želja je i da se do sada ne toliko korištena mogućnost rada kod više poslodavaca, više koristi. U praksi to znači da je neizvjesno hoće li radnik uspjeti ostvariti punu satnicu. Na drugoj strani, pak plan je dodatno promovirati sustav vaučera, lani uvedenih u poljoprivredi kako bi se suzbio rad na crno. Od iduće godine vaučeri, odnosno vrijednosni kuponi na dnevnoj osnovi (kojima se »kupuju« porezi i doprinosi radniku) trebali bi biti stvarnost za širi krug zanimanja. Još ništa nije definitivno, no plan je sitne poslove poput glačanja ili čišćenja staviti »pod kontrolu«. Ima i ideja da se takav rad omogući u gotovo svim djelatnostima, ali to vjerojatno neće proći. Barem za sada. No, i sadašnje najave jasno ukazuju da će u Hrvatskoj rasti nesigurni oblici zapošljavanja, a time i broj nekvalitetnih, slabo plaćenih radnih mjesta.

Bez prigovora
I dok se na ovim prostorima ozbiljno radi na daljnjem urušavanju radnih prava, liberalna Velika Britanija proteklih mjeseci vodi ozbiljnu javnu raspravu o štetnosti jednog vida fleksibilnog – nesigurnog oblika rada, pa se i ozbiljno razmišlja o izmjenama zakona koji regulira »nulsatni ugovor«, odnosno »zero hours contract«. Riječ je o sve raširenijem obliku privremenog ili povremenog zapošljavanja koji radniku ne jamči ama baš ništa. Ni sigurna primanja, ni zdravstvenu skrb, ni godišnji odmor, pa ni satnicu. Jamči mu stalnu spremnost da hitro reagira na poziv poslodavca. Kako to u stvarnosti izgleda najbolje govore svjedočenja radnika. Tako u komentarima na jedan od tekstova u The Guardianu njegovateljica koja radi kod poslodavca koji 80 posto radnika zapošljava na nulsatni ugovor navodi kako je uobičajena praksa da radnik dođe na posao, a menadžer ga vrati kući jer je odlučio da mu radnik taj dan ne treba ili se korisnik usluge odlučio na neku drugu aktivnost. Roditelji s djecom ne mogu planirati, primjerice, čuvanje djece jer nemaju pojma kada će i koliko biti potrebni. Njegovatelji su tako sretni ako svoju radnu satnicu znaju tjedan dana unaprijed. Poslodavci, pak, zloupotrebljavaju činjenicu da ljudi trebaju posao, a sami radnici spremni su do beskraja trpjeti loš tretman. Pobune li se, ostat će bez satnice. »Ako padnete u nemilost šefa sati će vam biti smanjeni na nulu nekoliko tjedana, dok će drugi biti natovareni s 40-50 sati rada«, navodi jedna od »nesigurnih« radnica koja kruh zarađuje u sustavu socijale skrbi. »Mogućnost da održite obećanje djetetu da ćete doći na školsku predstavu ili da ćete pogledati prvu nogometnu utakmicu svojih devetogodišnjih sinova postaje sekundarna u odnosu na hirove vašeg poslodavca«, zaključuje jedan od radnika na nulastnom ugovoru. Ovih dana radnici pekarnice Hovis u Wiganu (jednom od 10 proizvodnih središta Hovisa) stupili su jednotjedni štrajk boreći se protiv zapošljavanja agencijskih radnika na nulsatnom ugovoru koji im ne jamči nikakva prava. To je prvi u nizu planiranih jednotjednih štrajkova. Vlasnik Hovisa, naime, u travnju je otpustio 30 stalno zaposlenih radnika, a njihova radna mjesta hitro je popunio angažirajući radnike preko agencija koji su mu daleko jeftiniji jer je riječ o radnicima koji »skupljaju satnicu«. Takvih je radnika u Velikoj Britaniji, prema službenoj statistici 250 tisuća. To je za 25 posto uvećana procjena i to niza tekstova u dnevniku Guardian koji pedantno prati fenomen nulsatnog ugovora i koji je otkrio kako neke velike kompanije, kao McDonald's, Burger King, JD Wetherspoon, Sports Direct, Cineworld, Boots ali i Buckinghamska palača ljube nesigurne oblike zapošljavanja. Dnevnik pronalazi da samo u privatnom sektoru oko 200 tisuća radnika ima nulsatni ugovor. Vlada je, pak, priznala da u sustavu skrbi radi 307 tisuća radnika na ugovorima zahvaljući kojima ne znaju koliko će tjedno raditi i zaraditi i koji im ne nude nikakvu ekonomsku i socijalnu sigurnost. Situacija se dodatno zakuhala kada je početkom kolovoza institut CIPD (Chartered Institute of Personnel and Development) objavio kako prema njihovom istraživanju na nulsatnim ugovorima radi oko milijun radnika. Sve je to državni statistički ured nagnalo da razmisli o promjeni metodologije kada je riječ o otkrivanju radnika na nulsatnom ugovoru, a nove procjene o raširenosti tog rada planiraju objaviti početkom iduće godine. Vlada, pak, razmišlja o izmjenama zakona.

I bolesni na posao
Koliko je opasan takav fleksibilni oblik zapošljavanja ukazuju i podaci trgovačkog lanca Sports Direct koji zapošljava 23 tisuće radnika. Čak ih je 90 posto radi na fleksibilnim nulsatnim ugovorima. Drugim riječima, 20 tisuća radnika tog trgovačkog lanca ne zna koliko će sati u tjednu raditi i hoće li idući tjedan uopće išta raditi i zaraditi. U McDonald'su je čak 82 tisuće radnika u stalnoj borbi za što više radnih sati. No, koliko god se radnici borili za što veću satnicu koja će im garantirati i veću zaradu, istraživanja kazuju kako je prosječna tjedna satnica takvog radnika 19,5 sati tjedno. To je daleko od dovoljnog za pristojan život većini kojoj povremeni poslovi nisu izvor sitne zarade tijekom studiranja. »Uobičajeno je da te nazovu usred dana s pitanjem – možeš li odmah doći na posao. Osjećaš da trebaš reći da, jer ako odbiješ izgledat ćeš nepouzadno i idući tjedan nećeš dobiti smjenu. To je jednostavno tako...Cijelo sam se vrijeme osjećao grdno manipuliran i maltretiran«, svjedoči 30-godišnji bivši radnik Sports Directa koji je otišao iz firme nakon napada panike. Doživljavao ih je i ranije, na starom radnom mjestu na kojem je također skupljao sate i bio pod ogromnim pritiskom. O kakvom je pritisku riječ kazuje i 32 radnica Tate Cateringa, servisa Tate galerije i muzeja koji navodi kako se s kolegama stalno bori za satnicu. »Osjećam se kao da se stalno moram dokazivati, radeći sve što se traži od mene, dolazeći na posao čak i bolesna. Raditi tako znači da ćeš biti dobro ocijenjen i imati najveći broj sati u smjeni«, veli ona. Iz iskustva radnika ne čudi što se nulsatni ugovor naziva i kmetstvom 21. stoljeća. Rašireno je u trgovini, ugostiteljstvu, prehrambenoj industriji...Sve je korišteniji u javnom sektoru, posebice zdravstvenoj skrbi te u neprofitnom sektoru. Studije o nesigurnim oblicima rada, pak, kada je riječ o Velikoj Britaniji među »inficiranim« djelatnostima navode i poljoprivredu te medije. Ozbiljni mediji komentiraju kako je Cameronova Britanija vratila neka stara vremena. Naime, podsjećaju na doba kada su radnici svako jutro odlazili na posao ne znajući hoće li taj dan biti odabrani za rad. Stajali su gomili, a poslodavac je birao one koji će taj dan zaraditi dnevnicu. Borba za satnicu radnika na nulsatnim ugovorima podsjeća na ta vremena.

U ekspanziji ideja fleksibilizacije domaćeg tržišta rada, srećom, još nikome nije palo na pamet pozvati se na iskustva Velike Britanije i promovirati još fleksibilnije oblike zapošljavanja. Naravno, gledajući pritom samo jednu stranu medalje – statističku zaposlenost.