Od mora se može uzeti samo koliko ono može dati

O tomu kako žive naši ribari mišljenja su podvojena. Većina je uvjerena kako se ribarima, čije je zanimanje vrlo teško, stalno nanose nepravde i kako žive na rubu egzistencije. Drugi, pak, smatraju kako se iza tih žalopojki krije vrlo unosan posao koji je u samo jednom dijelu legalan.

“Najveći problem našeg ribarstva su kadrovi i nedostatak kvalitetnih posada, što najviše govori o tomu koliko ribari dobro žive. Kada bi to bilo lako i unosno zanimanje, onda bi za tim pozivom vladao veći interes. Druga vrlo bitna stvar koja govori o težini tog zanimanja jest i činjenica da je prošle godine u svijetu život izgubilo 42.000 ribara. Riječ je o zanimanju u kojem ima najviše žrtava”, ističe Miro Kučić, predsjednik Udruženja ribarstva i prerade ribe pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.

Prema Kučićevu mišljenju, problemi hrvatskog ribarstva nisu uvijek isti, ali se najviše njih ponavlja dugi niz godina. “Neke europske države stalno nam dijele lekcije o tome kakva bi trebala biti ribarska politika na Mediteranu. Međutim, oni koji nam dijele lekcije o zaštiti ribe, prometu i ukupnoj ribarskoj politici, imali su katastrofalnu politiku upravo u ribarstvu. U Sjevernom moru i Atlantskom oceanu uništene su, ugrožene, ali i nestale mnoge vrste riba. Ne znam, pak, da postoji neka vrsta ribe koju smo prije nalazili u našim ribarnicama, a da je danas nema. Inače, vrlo malo lijepih riječi mogu reći o ribarskoj politici Europske unije”, dodaje Kučić, napomenuvši kako smatra da je problem ugroženosti tune i nastao zbog kršenja postignutih dogovora zemalja članica Europske unije.

Značaj tunogojilišta
Tunogojilišta, osim što čine oko 70 posto hrvatskog izvoza ribe, izrazito su važna za naše ribarstvo zato što ribari značajan dio ulova sitne plave ribe plasiraju u tunogojilišta za hranu tunama. Zato bi moratorij na ulov tuna koji su zatražile neke zemlje, no koji ipak nije proglašen, imao mnogo veće posljedice na ribarstvo od onih nastalih neprimjenom ZERP-a.

Podsjetimo, kvota za ulov tuna je smanjena za 20 posto, što će se samo donekle odraziti na ukupno hrvatsko ribarstvo. Ukupna kvota za izlov tuna u Mediteranu sada iznosi 22.000 tona godišnje. Razdoblje ulova za vrijeme mrijesta smanjeno je za 15 dana pa sada traje od 15. travnja do 15. lipnja. Osim toga, na snazi je ostala i odluka prema kojoj hrvatski ribari imaju pravo loviti tunu od osam kilograma, u svrhu daljnjeg uzgoja. Valja napomenuti i da se tuna sada može plasirati na tržište i s težinom do 25, umjesto dosadašnjih 30 kilograma.

“Ako uspijemo namiriti tu kvotu i ako dio ulovimo kod nekih mediteranskih zemalja koje nemaju svoja tunogojilišta, uspjet ćemo održati ovaj biznis”, ističe Božo Jusup, predsjednik Uprave zadarske Maritune, dodajući kako je plasman ribe za prehranu tuna održao male hrvatske ribare - plivaričare. “Kada bi nestalo tunogojilišta, nastupila bi 'smrt' malih ribarskih brodova koju smo već imali, a oživjeli su ih tunari”, naglašava Jusup.

Ugroženost ribe
Profesionalne je ribare u lošiji položaj stavila i država tako što je dopustila više kategorija za izlovljavanje ribe te veliki broj ribolovnih alata, što stvara prevelik pritisak na malo more kao što je naše. Rezultat toga su poremećeni biološki procesi, a posljedica je - manji ulov. “To su potvrdili i znanstvenici. Oni su došli do zaključka da eko-detekcija nije pouzdana metoda za utvrđivanje količine ribe u moru. Pokazatelj stanja u kojem se ribarstvo nalazi je i desetak puta manji broj tvornica za preradu ribe nego što je bio prije 20 godina”, napominje Ante Babarović, vlasnik ribarskog obrta Datul iz Splitske na otoku Braču. Iskusniji ribari su mišljenja da se od mora može uzeti onoliko koliko ono može dati. “Odgovorno upravljanje morskim resursima ključ je kako se treba ponašati mudra i zrela ribarska uprava”, dodaje Ante Babarović.

Kučić, pak, smatra da, osim hrskavičastih vrsta riba čija se količina bitno smanjila, druge vrste nisu drastično ugrožene. “Potrebna nam je zaštita i planiran ulov sitne plave ribe poput inćuna, srdele, skuše. Riječ je o osnovnoj sirovini za našu riboprerađivačku industriju i prehranu tune”, zaključuje Kučić.

Nered u prometovanju
Prema Jusupovu mišljenju, u potpunosti je zakazao nadzor izlova i prometa ribe, tako da još uvijek nemamo uređeno tržište ribom. “Nemamo zakon koji regulira promet plodovima mora i to je jedini dio u našoj trgovini koji ničim nije reguliran. Veterinari, eventualno, pogledaju proizvode, sve ostalo je u neredu. Burze i iskrcajna mjesta uređena na takav način samo dodatno otvaraju prostor za nered na tržištu i ribarsku mafiju”, napominje Jusup.

Ribarstvo je, prema Kučićevu mišljenju, ugroženo i našom monetarnom politikom, odnosno politikom jake kune. “Iz tog je razloga haringa, koja se također koristi u prehrani tune, nešto povoljnija od srdele. Haringa je uz to i masnija pa tuna brže napreduje. Kada bi naša makroekonomska politika bila samo malo drukčija, i ribarstvo bi bolje funkcioniralo - i ne samo ribarstvo nego i niz drugih grana”, ističe Kučić.

“Ovakva politika ne pogoduje izvoznicima, pogotovu onima koji koriste vlastite resurse i njih dodatno oplemenjuju. Tako je naš brend lubina i komarče postao najcjenjeniji na Mediteranu, kao i naši tuna i inćun, koji su najcjenjeniji na svijetu”, dodaje on.

Veletržnice su tu, ali...
U Hrvatskoj su izgrađene dvije, dugo očekivane, veletržnice ribe. Očekivanja u poslovanju, barem kod riječke koja posluje neko vrijeme, nisu se ispunila. “Kako u našem ribarstvu prevladavaju mali ribari, oni izbjegavaju veletržnice jer na ribarnicama postižu bolje cijene. Trgovac na veletržnicama traži najnižu cijenu i to ne odgovara malim ribarima”, smatra Babarović.

Kučić, pak, misli da su priče o neredu prenapuhane. Ključni je problem ribarstva, prema njemu, nedostatak iskrcajnih mjesta, ribarskih luka i privezišta, zatim ribarnica i hladnjača. “Burze ne funkcioniraju zato što nije napravljena ostala infrastruktura.
One su potrebne kao što je kući potreban krov, ali krov nema smisla ako nemate temelje i zidove. Inače, burza je mjesto na kojem bi se ribar oslobodio dosadašnjeg podaničkog odnosa. Na njoj bi mogao svoj ulov prodati i naplatiti”, naglašava Kučić. Dio profesionalnih ribara, ipak, smatra da na tržištu vlada kaos te da ga najviše stvaraju dopunski ribolovci.

“Oni iskrcaju dopuštenu količinu ribe pa se brodom vrate po drugu turu, a ograničeni su na ulov od pet kilograma. Država pred time zatvara oči, a profesionalne ribare opterećuje na razne načine. Problem nastaje kada ugostitelj, na osnovi računa koji je izdao ribar, gostu ponudi ribu od nekoga tko je ne bi smio prodavati. Takva situacija stavlja ribare u neravnopravan položaj”, ukazuje Babarović.

Miro Kučić smatra kako je udruživanje u zadruge važno za poboljšanje položaja ribara i povećanje njihove konkurentnosti. Dobar primjer kako to može funkcionirati je umaška ribarska zadruga. Zadruge se mogu opet povezati u lige. Program obnove ribarske flote još je na snazi, ali ne ide planiranim tijekom jer su investitori prestrašeni najavom krize.

Hrvati u prosjeku slabi potrošači
Potrošnja ribe u Hrvatskoj iznosi između osam i devet kilograma po stanovniku, što je nekoliko puta manje nego u zapadnoeuropskim zemljama. Pogrešno je mišljenje da potrošnja ovisi o ulovu ribe. Tako Talijani potroše dva puta više ribe nego ulove, a Poljska je, da bi povećala potrošnju ribe, uvela dva bezmesna dana u tjednu.