Optimizam bez pokrića (I): kako bi nas gospodarski rast mogao (ponovo) zavarati

Svaki pilić ili svinja treba biti dobro nahranjen prije likvidacije, ne bi li adekvatno poslužio krajnjoj svrsi. Ova analogija, premda gruba, može se primijeniti na probleme hrvatskoga gospodarskog rasta.

Kukolj nije razlog za brigu ako žito dobro rodi

Nastavit ćemo s ruralnim prispodobama. Hrvati proživljavaju kolektivne ekstaze u razdobljima rasta, kao da sutra ne postoji. Ne jednom, za stolom do u kafiću slušao sam razgovore tipa: «Svi su protiv Sanadera, ali u njegovo vrijeme bilo je posla, rasle su plaće…»… Nikome tko je dosegnuo do visina ovakvih zaključaka nije padalo na pamet da se sjeme kasnijih problema sije kada sve izgleda dobro.

Ljudima je teško objasniti da gospodarski rast, kao i sve drugo u životu, može biti dobar ili loš. Grčka je najpoznatiji takav slučaj. Slično, samo slabijeg intenziteta problema, dogodilo se i nama. Neefikasne investicije iz razdoblja 2002.-2008. posijale su sjeme ekonomskog glavinjanja u šest godina koje su potom uslijedile. Te investicije ne samo da nisu odbacile povrat, nego su dovele do destrukcije velikog dijela kapitala. Primjer su beskonačne parnice u vezi sudbine Spaladium arene u Splitu.

To je sukus problema koje ekonomisti opisuju nerazumljivim pojmovima pogreške u alokaciji resursa i nedostatak konkurentnosti. Priča se uvijek svodi na to da u trenutku kada investicije traju, sve izgleda dobro. Malobrojni glasovi koji upozoravaju na problem kvalitete rasta u vremenima kada investicije rastu ne mogu doći do izražaja jer sve izgleda dobro.

Danas je drukčije (This time is different)

Ne tvrdim da se povijest iz razdoblja prije krize sada ponavlja u svim detaljima. Danas su neke stvari slične kao pred petnaestak godina, a neke su različite. Valja odvagnuti jedno i drugo da bi se dobila realna slika.

Danas je u usporedbi s razdobljem 2002.-2008. slično to što velika i duboka država i dalje kolo vodi. Ova naša je u međuvremenu izbila na vodeće mjesto prema kriteriju veličine mjerene udjelom javnih rashoda u BDP-u u srednjoj i istočnoj Europi. Na tu visoku osnovicu naslanja se rast svih oblika rashoda temeljem projekata financiranih iz EU fondova. Još će rasti.

A nitko se nije trajno razvio na EU fondovima i državnim projektima. Da je to moguće, Grčka bi danas bila razvijena kao prosjek EU-a. Ne bi glavinjala na 67% od EU razine, što je tek malo bolje od Hrvatske, kao Mađarska.

Objašnjenje je jednostavno. Dugoročan rast zavisi o konkurentnosti (produktivnosti), a one ponajviše zavise o investicijama privatnog sektora. Investicije privatnog sektora, osobito onog korporativnog, sada rastu sporo – mnogo sporije od javnih. To je loša vijest koja poziva na otklanjanje uskih grla privatnoga rasta umjesto papagajskog ponavljanja o benefitima EU fondova koji će nam, super, donijeti još jedan vrtić i mostić.

Ne kažem da vrtić i mostić nisu važni, naprotiv, ali tvrdim da se na njima nećemo dovesti ni do 70%, a kamoli do 80% razvojne razine EU-a, što bi nam trebao biti cilj. Tome ću se vratiti začas.

Znatniji oporavak kvalitetnih privatnih investicija može se postići samo ako vlast sjaši s leđa privatnog sektora; ako dodatno relaksira porezna i neporezna opterećenja, smanji i pojednostavi administraciju, poboljša politike, odrekne se kontrole nad značajnim dijelom od oko 1500 poduzeća koja se nalaze što u pretežitom, što u manjinskom vlasništvu svih razina vlasti.

No budimo realni; za takve poteze nitko nema želje i političke energije. Logika političkog funkcioniranja ovog društva svodi se na borbu za očuvanje statusa quo radi uhljebljivanja i drugih vidova interesnog pogodovanja javnosektorskim interesnim skupinama.

S druge strane, danas je ipak različito (bolje) to što se državni levijatan više ne održava zaduživanjem uz visoke kamatne stope. Svako novo izdanje državnih obveznica plasira se uz nekoliko puta manje kamatne stope od onih prije 10 godina. Nove javne investicije i povećani troškovi financiraju se tuđim novcem – iz EU fondova. Zbog toga nema fiskalnog deficita i značajnog rasta javnog duga. Uz to, doznake emigranata i EU fondovi pomažu uravnotežiti tekući račun bilance plaćanja koji je, valja priznati, prirodno zatvoren boljim saldom razmjene roba i usluga. Ulazak u EU doista je donio veliki rast izvoza i to je sjajna vijest, iako i ona ima nekoliko tamnih fleka o kojima će biti riječi u nastavku ove serije.

Nije važna 2020. već 2030.

Ove dobre strane aktualnog trenutka nisu dovoljne za miran san. Nisu dovoljne čak ni za privremeno zadovoljstvo. To treba ponavljati, jer:

Sada dolazimo do vrhunca razdoblja opuštanja u kojem sve izgleda više-manje podnošljivo dobro. Ne bih se začudio da prema onoj najvažnijoj mjeri – realnom dohotku po stanovniku – do kraja 2020. dođemo na 67% prosjeka EU (2017. smo bili na 62%), što bi bilo usporedivo s današnjom razinom razvoja Mađarske i Grčke (a što je još uvijek daleko od Slovačke, Poljske i država na Baltiku). No, suštinski je svejedno gdje ćemo biti 2020. Pravo pitanje glasi hoćemo li i 2030. biti tu negdje, ili ćemo grabiti prema 80% prosjeka EU, gdje se danas nalazi Estonija (Češka i Slovenija su ipak druge, nama nedostižne priče daleko iznad 80% prosjeka EU)?

Brzi hod prema 80% prosjeka EU u sljedećem desetljeću nužan je uvjet za trajan preokret trenda emigracije. Znamo da je Estonija zaustavila emigraciju kada se približila 80% razvojne razine mjerene prosjekom EU, a Češka i Slovenija, koje su već dulje vrijeme iznad 80%, nisu ni imale problem emigracije. Kada se pitanje o razvoju postavi tako ambiciozno (kako stići do 80% prosječne razine razvoja EU), onda se jasnije vidi naš glavni problem:

EU fondovi i aktualna fiskalna politika neće nas dovesti do željene razine razvoja. Tamo nas može dovesti samo snažan i konkurentan privatni sektor koji ulaže u aktivnosti koje će dugoročno povećati konkurentnost i produktivnost rada i kapitala.

Vremeplov: kako je hobotnica ostala bez jednog i po kraka

Donositelji odluka u državi i dalje odbijaju prihvatiti ovu jednostavnu i historijski potvrđenu logiku. Oni iz različitih razloga i dalje vjeruju da je dugoročan razvoj (“konvergencija” – približavanje EU prosjeku) moguć uz ovakav, ili uz još veći državni sektor. Zašto?

Osim aktualnih interesnih sila i ravnoteža u kojima moćnima odgovara obnavljanje vjere u svemoćnu državu, lokalna etatistička religija ima duboke povijesne korijene.

Na kraju socijalističkog razdoblja država je kontrolirala sve. Iako su se vlasti do 1995. odrekle malo toga (prema nekim procjenama tek je oko 10% korporativnog sektora bilo privatizirano, a sve bitne banke i dalje su bile u državnom vlasništvu i – bez kapitala!), tada je počeo novi intelektualni i politički ustanak protiv kapitalizma i privatnog sektora.

Floskule o neoliberalizmu, turbo kapitalizmu i podivljalom tržištu postupno su se širile javnim prostorom. Takozvana desnica radila je na zamjeni socijalističke nacionalnom legitimacijom, što je značilo zamjenu jedne etatističke elite drugom (pri čemu su granice među njima zbog brojnih «prijelaza» iz komunističkog u nacionalistički kamp na kraju bile mutne). S druge strane, takozvana ljevica pronašla je platformu za mobilizaciju nezadovoljnika u povratku svojemu ideološkom iskonu (teze o sukobu kapitala i rada, borbi protiv neoliberalne nemani i sprječavanju «ekstra profita»).

Pukom inercijom, oko 2000. ostalo je još malo reformske energije za privatizaciju banaka (koja je dočekana ne na nož nego na mač, i još se u najširoj javnosti uglavnom interpretira kao nacionalna izdaja). Nakon toga su konsolidirani novi odnosi s državom odnosno vlašću koja i dalje barata moćnim vlasničkim i drugim polugama utjecaja koje daleko premašuju dosege normalne demokratske države u liberalnoj zapadnoj tradiciji.

Rezultat nove ravnoteže je opća država koja sada na valu EU fondova grabi prema ugrizu od 50% BDP-a, što je nezabilježeno za državu na ovoj razini razvoja. Sve je dodatno praćeno dubokim ugrizom u korporativni sektor u kojem posluje oko 1500 poduzeća u kojima država ima većinski ili manjinski vlasnički udjel s oko 165 tisuća zaposlenih. Svega oko 780 tisuća ljudi radi u posve privatnim poduzećima.

Nije poznato koliki dio tih poduzeća zavisi o narudžbama države kroz proračune ili državna poduzeća, tj. koliki dio ne bi opstao da nema tih narudžbi. Vjerojatno se nećemo prevariti ako pretpostavimo da u Hrvatskoj nema više od 600-tinjak tisuća zaposlenih čije tvrtke u vlasničkom i tržišnom smislu pripadaju onome što u punom smislu riječi možemo nazvati «privatni sektor».

Prema tome, makro slika danas je mnogo bolja nego nekada. Međutim, pravo pitanje glasi: koliko se promijenila duboka struktura o kojoj zavisi razvoj u dugom roku? Imamo razloga sumnjati, jer hobotnica je izgubila tek krak i po (banke i dio poduzeća).

U takvom ambijentu bilo bi pogubno smetnuti s uma početak ove depresivne priče: svaki pilić ili svinja treba biti dobro nahranjen prije likvidacije, ne bi li adekvatno poslužio krajnjoj svrsi. Prispodoba je gruba, ali podsjeća na to da i strukturno slaba gospodarstva povremeno zabilježe rast, osobito kada ih se obilato zalije novcem. No, u tom se rastu krije sjeme budućega pada, koji sve vraća na neki novi početak i zadržava nesretnu zemlju na 60-tak postotaka od prosječnog stupnja razvoja EU-a, kroz stoljeća. Toj se povijesnoj sudbini može stati na kraj samo ako se razdoblje rasta jednom iskoristi za to da se u dubini ekonomske i društvene strukture popravi ono što je zaista trulo.