Ostali bez zemlje, ali ne i bez nade: Priče poljoprivrednika iz Čađavice

Još 2022. godine neki poljoprivrednici iz Čađavice ostali su bez zemlje. Natječaj za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta - smatrali su - proveden je netransparentno i nezakonito. Dio čađavičkih poljoprivrednika potražio je pravdu na sudu i još čeka ishod. Neki su smanjili, a neki potpuno prestali s proizvodnjom kojom su se bavili. No mnogi ne odustaju, htjeli bi biti još bolji i uspješniji.

- Prošao sam one krize kad je bila cijena mlijeka kuna šezdeset, a cijena kukuruza dvije kune. Prošao sam sve moguće - suše, elementarne nepogode, tuče, oluje, bolesti koje su vladale u stočarstvu. Međutim, zakup poljoprivrednog zemljišta, tu nepogodu nisam mogao proći, govori Branko Karamarković, Ilmin Dvor.

Ovaj nekad uspješni proizvođač mlijeka krava više nema. Umjesto njih ovdje je tovna junad. Jer farma je iznajmljena jednoj tvrtki.

- Izgubio sam 215 hektara 2021. godine i izgubio sam u tom istom momentu 42 hektara djeteline. I više nisam imao s čime hraniti. Ono što je ostalo je bonitet tla, takav da tu nemate šanse. To je pjeskovito. Stočarstvo bazirati, ako je nekome hektar hektar, to je neka druga priča. Svi oni koji se bave time znaju, ako vi nemate dovoljno za silažu, za sijeno, bolje bježite od toga, ističe Branko.

Da ne bi stvarao dugove, rasprodao je svoje blago. I ono možda najvažnije, podmirio sve svoje obveze. No radnike je morao otpustiti.

- Bilo je tu uvijek na mužnji od 80 do 100 komada. Predavali smo mlijeka, ovisno od doba godine, od 2500 pa do 3600 litara. U ovo vrijeme, u proljeće, kad je idealno za proizvodnju. Od tih 8 zaposlenih sada tu nema ništa. Kad sam izgubio zemlju, izgubio sam leguminozu. Veliko razočarenje. Ljudi su dobili otkaze. Neki su se odselili odavde, govori Branko.

Iako su imali zaokružen proces, od polja do stola, i to u zahtjevnijoj ekološkoj proizvodnji, ostali su bez dijela državne zemlje.

Od uspješnih farmi do borbe za opstanak

- Mi smo radili 50 hektara državne zemlje, i to smo radili negdje od 2005. godine. Dakle, od samih početaka ekološke proizvodnje uopće u Hrvatskoj gdje stvarno mogu reći da smo bili jedni od prvih koji su se ozbiljnije time bavili. A ono što je još značajnije, a za nas možda još tragičnije, što smo, osim što smo se taj dugi niz godina bavili ekološkom poljoprivredom, napravili i pogon gdje smo prerađivali vlastitu ekološku sirovinu u finalne proizvode, govori Maja Lazić, Vraneševci.

Koji su zbog svoje kvalitete pronašli tržište, što nije bio nimalo lak zadatak.

Sada su im ostali samo neki - od kamilice preko konoplje do bundeve.

A ne bi pomoglo ni da im se vrati dio zemlje koji su izgubili na natječaju.

- Pola smo dobili mi, a pola su dobili konvencionalni proizvođači koji su nastavili raditi kao konvencionalni. To je možda pravi primjer kako se provode nekakve ekološke prakse u Hrvatskoj o kojima se neprekidno priča, a prava slika je to da se ono što je bilo i što je uspješno funkcioniralo danas vraća u konvencionalnu proizvodnju. Da se danas netko odluči ponovno baviti ekološkom proizvodnjom, trebat će samo tri godine da uopće dođe do ekološke sirovine, a da ne pričamo o nekakvim daljnjim znanjima, da bi se to preradilo u proizvod, plasiralo na tržište i sve ostalo, govori Maja.

Jedine preostale krave u Čađavici su ovdje jer je obitelj Bosak za izgradnju farme dobila dio novca od Europske unije.

Da su je zatvorili, morali bi ga vratiti s kamatama. Zato su se odlučili boriti i unatoč tomu što nisu dobili prijeko potrebnu državnu zemlju.

- Kredit se mora vraćati. Mi smo znali, ako prestanemo kredit vraćati, da ćemo propasti. Mi smo bili uporni i vraćali smo, radili smo i dizali se u 3 sata, 2 sata u noći. Borili smo se i zasad je uspješno, vraćamo i nadamo se da ćemo još preostale 3 i pol godine vratit ga do kraja. A onda ćemo vidjeti što će biti. Najvjerojatnije, kao i svi ostali, otići van, govori Ivica Bosak.

Da bi opstali, povećali su broj grla i otvorili minisiranu. I svoj trud i ljubav prema životinjama pretočili u finalni proizvod. Kupaca, nasreću ne nedostaje.