Paradoks privatnih vrtića: Biznis u kojem je zabranjeno ostvariti profit

Misao vodilja svakog investitora koji pokreće novi poslovni projekt je prije svega zarada i to u pravilu vrijedi za sve projekte, osim za osnivanje i pokretanje privatnog vrtića. Naravno, ako se sve radi po propisima i po zakonu.

Premda su i propisi i zakonska regulativa vrlo zahtjevni, njihova je suština da treba osigurati namjenski i strogo definirani prostor sa svim potrebnim sadržajem, treba angažirati odgajatelje i cijeli stručni tim te prije početka samog rada osigurati novac i za najam i za režije i za plaće, barem dok se institucija ne počne financirati sredstvima od polaznika…

Ako u međuvremenu, od ideje do realizacije, što je proces koji može trajati godinama, investitor ili zanesenjak, ako ga tako smijemo nazvati, ne odustane zbog administrativnih procedura i birokratskih izazova, čeka ga težak rad da se nametne na tržištu na kojem su privatni vrtići tek usputna stanica dok ne dijete ne dobije jeftiniji – javni.

Uz to, kao komet udara spoznaja da odgajateljima vrlo često cilj nije raditi na tržištu za privatnika pa će u javnom sektoru tražiti ‘sigurnost’, što znači da investitora i osnivača čeka mukotrpna borba s fluktuacijom radne snage. Jedino rješenje je ponuditi plaće veće nego u javnom sektoru. Profit po Zakonu o ustanovama kao neprofitna institucija ne može se isplaćivati, a svaki eventualni plus na računu treba uložiti u opremu i rad vrtića, ali su potpuno nelogično – Ministarstvu financija dužni platiti porez na dobit.

U takvim okolnostima, nije ni čudno da se biznis privatnih vrtića u Hrvatskoj nije razgranao i da na tržišta ustvari nema. Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo znanosti i obrazovanja, u Hrvatskoj je u trenutno ukupno 268 privatnih dječjih vrtića, a pohađa ih 21.512 djece.

Usporedbe radi, u pedagoškoj godini 2014./2015. u RH bilo je ukupno 254 privatna dječja vrtića, samo 12 manje i pohađalo ih je ukupno 23.772 djece. Što je vrlo čudno za zemlju u kojoj nema dovoljno mjesta u predškolskim institucijama i u kojoj značajan broj jedinica lokalne samouprave ustvari sufinancira rad privatnih vrtića.

Iz proračuna Ministarstva obrazovanja je tako u 2019. godini predviđeno oko dva milijuna kuna za sufinanciranje djece u programima javnih potreba. Najviše sredstava za privatne vrtiće osigurava Grad Zagreb koji sufinancira 69 privatnih i vjerskih dječjih vrtića i to godišnje sa 93,5 milijuna kuna.

Kako kažu osnivači tih institucija, tržišna cijena za jedno dijete u vrtiću je oko 3000 kuna, a uz sufinanciranje od oko 1900 kuna koliko im daje Grad, roditelji plaćaju oko 1100 kuna za smještaj u privatnom vrtiću. Ako se pritom uzme u obzir da je cijena javnog, gradskog vrtića u metropoli u najskupljoj varijanti 600 kuna plus eventualno 300 kuna za dodatni program, što je neopravdano nisko i netržišno, privatni vrtići na tržištu jedva da imaju šansu.

– Čak ni u takvoj konstelaciji, uz sufinanciranje, mi ne možemo raditi sa zaradom jer u vrtić treba ulagati, u zaposlenike, u prostor, hrana mora biti kvalitetna. Zaraditi mogu tek oni vrtići koji posluju u sivoj zoni, a tu se onda postavlja pitanje kvalitete, koliko se u takvim vrtićima plaćaju odgajatelji i kakva je hrana, sve se na koncu prelama na djeci.

Uz sve to, dotacije od Grada često su neredovite, kasne i mi nikad ne znamo s koliko sredstava možemo računati – ispričala je Lideru jedna osnivačica privatnog vrtića.

Ljiljana Vukšić, osnivačica i ravnateljica Malog istraživača, 19 je godina bila ravnateljica gradskog vrtića i oduvijek je imala viziju predškolske ustanove u kojoj se slijedi drugačija odgojno-obrazovna praksa.

Čekala je da pronađe prostor po mjeri djeteta na području gdje je potreba za smještajem djece veća od kapaciteta predškolskih ustanova koji će svojim položajem, veličinom i prilagodljivošću moći podržati odgojno-obrazovni pristupu djetetu rane dobi kakav želi.

Mali istraživač posluje od 2013. godine, gotovo uvijek imaju maksimalan broj djece koliko su si zacrtali, ali svejedno im roditelji znaju prigovoriti da su skupi. I jesu i odnosu na gradske vrtiće, ali cijena je, tvrdi Vukšić, postavljena vrlo odgovorno.

– Vodila sam se iskustvom i ekonomski opravdanim razlozima. Ne govorim o profitnim maržama i dobiti već o nužnoj kvaliteti ljudi, prostora i opreme koje smatram da moramo osigurati. Svi koji se žele baviti ovim poslom trebaju znati da je pred njima velika odgovornost prema djeci, roditeljima, ali i zaposlenicima. Iako smo socijalne ustanove, što nikad ne smijemo ispustiti iz vida hladni pogon, sve obveze koje moramo podmirivati iz mjeseca u mjesec. Pri tom prvenstveno mislim na režijske troškove, prehranu, najam prostora ili kredit, održavanje, didaktiku, a iznad svega dohodak zaposlenika. Ne možete očekivati kvalitetu rada svojih ljudi ako oni za to imaju minimalnu naknadu – ističe Vukšić. Priznaje da bez dotacije javnih sredstava Grada Zagreba ne bi bilo moguće poslovanje budući da je ekonomska cijena smještaja djeteta u 10 – satnom programu daleko veća od one koju sam roditelj uplaćuje.

– Dobro je da je Grad Zagreb to prepoznao i da na ovaj način subvencionira privatne vrtiće,što nije slučaj s mnogim gradovima Hrvatske. Djeca Grada Zagreba jednaka su u svojim potrebama neovisno o tome da li su roditelji donijeli odluku da ide u gradski ili privatni vrtić – kazala je Vukšić.