Pomagati moramo najbolje, a ne najlošije

Hrvatska se konačno mora opredijeliti kakva ulaganja želi i koga »pogurati« kad je izvoz u pitanju. O tome i ostalim utjecajima recesije na hrvatski izvoz i strana ulaganja razgovarali smo sa Slobodanom Mikcem, ravnateljem Agencije za promicanje izvoza i ulaganja.

- Kako stojimo s robnom razmjenom, što govore najrecentniji podaci o hrvatskom izvozu, odnosno uvozu?

- Prvi podaci za ovu godinu kažu da nam je izvoz smanjen za 26 posto, ali je i uvoz manji za gotovo 32 posto. Razmjena je u svim zemljama pala, nismo mi otok sreće na kojem je bolje nego drugdje. Hrvatska mora, prije svega, odrediti koje i kakve ulagače želi imati. Pripremamo, stoga, analizu o tome koji bi ulagači bili dobri za Hrvatsku, o čemu ćemo izvijestiti Vladu. Treba nam, naime, zaokret, odluka o tome koji su nam najpoželjniji sektori, analiza o tome u kojem dijelu Hrvatske graditi koju industriju, sagledati potencijale za svaku regiju posebno. Mi smo, nažalost, još uvijek robovi nekih zastarjelih razmišljanja, umjesto da Hrvatsku vidimo kao zemlju užitka, turističku zemlju i zemlju koja bi mogla, recimo, proizvoditi dizajn! Općenito, mislim da pomagati moramo samo najbolje, a ne, kao što je sada slučaj, najlošije. U sportu taj princip jako dobro primjenjujemo pa mi nije jasno zbog čega se to ne čini i u poslu.

Treba mijenjati mentalni sklop

- Što ćemo s najlošijima, kako ih se tek tako »riješiti«, i što sa zaposlenicima tih poduzeća?

- A kako se rješavamo loših nogometaša?! Oni, jednostavno, više ne igraju. Ako je netko loš u nekoj proizvodnji, puno je logičnije da zatvori, nego da muči i sebe i druge. Možda bih i ja htio pjevati kao Toni Cetinski, no ne mogu. Moramo, prije svega, mijenjati svoj mentalni sklop, prihvatiti činjenicu da ne možemo svi raditi sve. Istina, svi imamo jednaka prava pred zakonom, no nismo svi jednako sposobni. Hrvatska se opredijelila za svijet kapitalizma, a svi oni koji su se na to odlučili, no i dalje su bili presocijalni, propali su. Svi žele trošiti nešto što su drugi zaradili, no pitanje je tko će zaraditi toliko? Zaraditi, smatram, trebaju oni koji su najsposobniji za određeni posao.

- Koji hrvatski izvoz u ovoj situaciji, kad generalno svuda opada potražnja, treba poticati državnim novcem, imaju li te subvencije i dalje smisla?

- Subvencioniranje izvoza nije najbolja mjera. Treba vremenski, financijski i prostorno poticati tvrtke koje imaju planove rasta, a onda ih pratiti dvije-tri godine, vidjeti jesu li stali na vlastite noge. Nema smisla, kao brodogradnju, poticati ih dvadeset godina i svake godine bilježiti sve veće gubitke. Moramo poticati »gazele«, male tvrtke, a velikima omogućiti da nesmetano posluju, dati im najveću moguću slobodu. Nisam zagovornik poticaja jer da jednome daš, drugome moraš uzeti, s kojim pravom? Treba, s druge strane, svih osloboditi nekih nameta i ljudi će isplivati sami.

Analiza hrvatskih regija

- Navedite koje svoje tvrtke Hrvatska treba gurati naprijed.

- Tvrtke poput Sony Ericssona ili Siemensa, Galenskog laboratorija Rijeka treba još dodatno, posebno poticati jer izuzetno dobro rade i s njima odlično surađujemo. Galenski je tvrtka s ogromnim potencijalom i ne treba takvim poduzećima dati samo plaketu za poduzeće godine, već i amenovati plan njihove ekspanzije u regiji, pomoći im. Općenito, u Hrvatskoj imamo bačvu bez dna u ime socijalnog mira i ne znam koliko je pravedno radnicima uzimati da bi se dalo neradnicima. Kod nas stečajevi traju godinama, a u međuvremenu radnici zaborave raditi, tehnologija zastari, kupaca nema, a novac ide i ide, to je muka bez kraja. U Njemačkoj, u kojoj sam radio petnaest godina, stečaj je svakodnevna kategorija, nije nikakva sramota u poslovnom svijetu propasti i krenuti dalje. Mi smo u tom pogledu, međutim, jako kruti i nefleksibilni. Kod nas, primjerice, ulagači moraju plaćati vodni doprinos, kojeg u državama u okruženju nema, a komunalni je doprinos daleko skuplji.

Jedna od mjera koju ćemo također predstaviti Vladi jest analiza hrvatskih regija u kojoj će stajati koje i kakve poduzetničke zone određena regija može primiti. Ne možemo imati slučajeve, poput već viđenih, da država da zemljište i novac za infrastrukturu, a općina onda to zemljište proda za veliki novac pa u poduzetničkoj zoni, koju smo svi subvencionirali, imamo jedan autosalon na drugome. Ne kažem da nam ne trebaju autosaloni, no svi oni mogu i moraju plaćati tržišnu cijenu zemljišta, što neka proizvodnja u svom početku ne može.

- Kad ćete svoje mjere predstaviti Vladi i što u njima još stoji?

- One bi do kraja travnja trebale biti završene. Treća velika mjera jest jačanje institucionalne uloge Agencije, stvaranje naših predstavništava vani. Nama, naime, propadaju veliki projekti jer vani nemamo lobiste. Pošaljemo, primjerice, naše ljude u SAD, oni znaju jezik, no ne znaju tamošnji mentalitet. Sada ne znamo, međutim, ni koliko, primjerice, naših ljudi živi u Njemačkoj i kako upotrijebiti njihove potencijale, općenito kako pronaći ljude koji će znati vani prodati naše proizvode i usluge.

- Je li točno da ubrzano gubimo tržišnu poziciju u susjednim zemljama, novim članicama EU-a, i zemljama CEFTA-e?

- Naravno da gubimo dio tog tržišta, no treba naglasiti da su to najranjivija tržišta, zemlje najviše pogođene krizom. Malo se dijete uvijek brže prehladi od odraslog čovjeka. Moramo se koncentrirati na zemlje koje imaju novac - zemlje Zaljeva, na Sovjetski Savez, koji će se vrlo brzo oporaviti, Brazil, Indiju i Kinu, države koje će i dalje natprosječno rasti.

- Je li nam kriza, ali i narušeni politički odnosi, pokvarila posao sa Slovenijom?

- Na sreću poduzetnici se uopće ne bave politikom ili vrlo malo. Vjerujem da će se sve riješiti političkim dijalogom, nema drugog izbora. Naši slovenski investitori i dalje su tu i nema naznaka da bi netko od njih mogao odustati, a i naše tvrtke imaju dobar odnos sa slovenskima.