Prvu godinu zaključio s prihodom od 250 kuna, a sada surađuje s velikim tvrtkama iz Hrvatske i Europe

Kvalitativni uspon hrvatske gastronomije u posljednjih desetak godina otvorio je domaćim obrtnicima niše koje su prije popunjavali strani dobavljači, čak iz Japana. Naime, poznati hrvatski kuhari shvatili su da im je osim vrhunskih namirnica i biranih vina potrebna još jedna komponenta da bi njihove kulinarske kreacije postale zaokružena cjelina. A to je unikatno posuđe. Baš u tu nišu ušao je Igor Romić, obrtnik iz Svete Nedelje koji se u svom studiju Croker bavi izradom uporabne keramike i jedan je od rijetkih domaćih proizvođača ručno izrađenog posuđa za restorane. Osim lončarstva, ovaj obrtnik, ali i umjetnik bavi se i fotografijom, a neko vrijeme bavio se i slikarstvom. No, formalno likovno obrazovanje nema. “Ja sam po struci kuhar“, kaže Romić. Tim se poslom bavio tijekom 90-ih u Berlinu, gdje je godinu dana intenzivno slikao i prodavao slike. Sedmogodišnja berlinska epizoda završava mu 2001. povratkom u Zagreb i zaposlenjem u jednoj tvrtki kao komercijalista.

“To je najgori posao koji sam ikada radio. A radio sam svašta“, prisjeća se Romić. Nakon dvije godine daje otkaz i traži alternativu. Kuharstvo zbog zdravlja više nije dolazilo u obzir pa je počeo razmišljati o lončarstvu. Upisao je kratki tečaj koji mu, kaže, nije odveć pomogao i već 2003. otvara lončarski obrt za uporabnu keramiku.

Počeo s bocama za ulje

Početak je bio težak – prvu poslovnu godinu zaključio je s prihodom od svega 250 kuna. Iako je isprva želio raditi tanjure, tada još nije bilo potražnje na tržištu za takvom vrstom keramike. Stoga počinje sa sitnim suvenirima, no najviše je radio po narudžbi, npr. šalice. No, ubrzo dolazi prvi uspjeh – izrada keramičkih boca za maslinovo ulje. “To se poklopilo baš s ekspanzijom maslinova ulja. U jednom se trenutku ulje prodavalo u plastičnim bocama na tržnici, a u sljedećem ste mogli u trgovinama kupiti keramičku bocu s pola litre ulje za 250 kuna“, ističe Igor Romić. Maslinari su našli njega i pitali ga može li izraditi bocu.

“Nisam imao pojma kako. Ali sam rekao da ću napraviti. Mlad si, tek si otvorio obrt i možeš sve”, kaže Romić. I napravio je bocu i to za najekskluzivnije ulje poljoprivredne zadruge s Brača. Ta je boca osvojila i međunarodne nagrade za dizajn, potpisuje ga jedna zagrebačka marketinška agencija, a Romić je sudjelovao u njegovu nastajanju. Idućih nekoliko godina posao s bocama postao je okosnica obrta donijevši mu procvat. Dok je na početku od opreme imao samo drvena vrata na dva stalka na kojima je mijesio glinu, četiri godine kasnije proizvodio je stotine boca u radionicama na Trešnjevci i Kajzerici, opremljene velikim pećima za pečenje keramike i zapošljavao je troje ljudi. Širenjem obitelji na petog člana Romić gradi kuću u Sv. Nedelji u čijem je sklopu i radionica. No, tad dolazi kriza.

“Još 2008. imao sam u sezoni sedam ljudi, a već 2009. nisam imao nijednog zaposlenog“, tvrdi Romić. Posao s bocama značajno je pao, ali ipak nije zamro. Sve do 2013. traje vrlo burno i nestabilno razdoblje. “Nije bilo kontinuiteta. Krenulo se u neke projekte, napravila se probna serija i tu se stalo. Krene se u drugi projekt, napravi se i prva serija, ali opet sve stane”, naglašava Romić. Međutim, nakon 2013. opet radi lončariju, i to za restorane. Opet klijenti dolaze do njega.

“U to vrijeme započinje uspon gastronomije, otvaraju se vrhunski restorani, a kako su tražili jedinstvenu opremu, došli su i do tanjura”, pojašnjava Romić. Kontaktira ga Rudolf Štefan, glavni kuhar čuvenog šibenskog restorana Pelegrini koji je tražio posebne tanjure i tako počinje suradnja koja će potrajati pet godina. Prva kolekcija posuđa prema zajedničkom dizajnu Štefana i Romića ‘svjetlo dana’ ugledala je za šest mjeseci i zahtijevala je nebrojene odlaske u Šibenik. Romić u pet sezona za Pelegrini izrađuje potpuno nove kolekcije od 200-tinjak tanjura i zdjela različitih veličina. Na pitanje koliko mu se to isplatilo, Romić kaže da je projekt za Pelegrini bio financijski vrlo isplativ. To je bila i odskočna daska nakon čega Romić postaje svojevrsna lončarska zvijezda među hrvatskim restoraterima. “Nitko dotad u Hrvatskoj nije tražio ručno izrađene tanjure, a restorani su ih naručivali i iz Japana. No, tada su vlasnici restorana i kuhari shvatili da u Hrvatskoj postoji netko tko ih zna i hoće napraviti”, naglašava Romić. Jedan tanjur studija Croker u prosjeku stoji 170 kuna. Iako Romić na lončarskom kolu tanjur izvrti za manje od minute, proces izrade traje 12 dana, uključuje sušenje, dva pečenja i glaziranje. Iako radi s bezolovnim uvoznim glazurama koje imaju sva europska odobrenja i posuđe peče na vrlo visokih 1200 Celzijevih stupnjeva, uzorci iz svake Crokerove kolekcije šalju se u zavod za javno zdravstvo na ispitivanje. Ako se krene od juga prema sjeveru Romićeve tanjure moguće je naći u dubrovačkom Protu, Obidu u Makarskoj, restoranu Zoi u Splitu, zadarskom hotelu Kaštel, rovinjskom restoranu Tutto Bene, a i kod proizvođača tartufa Zigante. U Zagrebu klijenti su mu restorani Pod zidom, Dubravkin put te pizzeria O’Hara. Radio je i za craft pivovaru Garden. Osim u Hrvatskoj, iz njegovih tanjura jedu gosti restorana u Austriji, Nizozemskoj, Njemačkoj i Luksemburgu. Upita iz inozemstva sve je više, ali je nedostatak standardne ponude posuđa postala zapreka. “Izrada po narudžbi dvosjekli je mač. Imao sam iz Nizozemske upit iz restorana s dvije Michelinove zvjezdice. Tražili su da im pošaljem katalog. A ja ga nemam jer onda ne bih bio ništa drugačiji od industrije. Ponudio sam im doći u Nizozemsku i prezentiram im uzorke pa da krenemo s izradom unikatne kolekcije kakvu zaslužuje takav restoran, potpuno prilagođene njima. No, na tome je stala sva komunikacija“, kaže Romić.

Nitko ne želi (ozbiljno) raditi

Izrada kolekcija za restorane je uvjetovana turističkom sezonom pa je najviše posla u Crokeru u proljeće kad mu se obraćaju klijenti s Jadrana te u jesen, kad radi za kontinentalne klijente. Godišnje utroši oko osam tona najfinije njemačke mješavine gline ‘kamenine’. Igor Romić, danas na pragu 50. godine života, sve radi sam i to ga je počelo ograničavati s obzirom na opseg posla, ali kaže da nema koga zaposliti u poslu koji traži vještinu, ali i veliku predanost i koncentraciju. “Izrada svakog tanjura sastoji se od 12 radnih operacija, a u svakoj operaciji moguće je uništiti proizvod“, ističe Romić. Kroz njegov studio prošao je ‘mali milijun’ ljudi zainteresiranih za keramiku, ali bez želje za ozbiljnim radom. “Da netko dođe i kaže mi da ga naučim poslu, da želi raditi i time se baviti, odmah bih ga primio. Ali mora znati da se ovdje radi”, dodaje Romić. Planovi uključuju skorašnje lansiranje web trgovine. No, to traži formiranje standardne ponude. “To prvenstveno radim zbog privatnih inozemnih kupaca koji znaju cijeniti takve proizvode. Kod nas se sve više zazire od obrtničkog rada”, zaključuje Igor Romić.