U više od 30 godina nikad nisu bili u gubitku, a pandemija im je bila jackpot: 'Prvo potres, a onda strašan rast. Ljudi su ulagali sve u uređenje stanova'

Pandemija se za industriju namještaja pokazala jackpotom. Lanjski poslovni uzlet prelio se i na ovu godinu. Jedna od tvrtki koje ostvaruju rekordne promete je i Iverpan iz Svetog Ivana Zeline. Firma poznata po prodaji iverice, okova, tipli i svega ostalog potrebnog za izradu namještaja lani je imala gotovo 25 posto veći prihod i 60 posto veću dobit. Na krilima tih brojki vodstvo tvrtke odlučilo se za novi iskorak. O čemu je točno riječ, ali i što stoji iza buma tržišta i koliko će potrajati uzlet, u intervjuu za tportal pojasnio je direktor Iverpana Mladen Jambrović

Iverpan je u početku bio obiteljska firma. Vlasnik Vladimir Findri krenuo je 1991. s uvozom ploča iverice za lokalne stolare.

Ponudu je zatim obogatio okovima za namještaj, da bi tvrtka s vremenom postala drvni centar koji nudi i uslugu rezanja pločastih materijala po mjeri te njihovo kantiranje (lijepljenje rubnih traka).

Iverpan danas ima pet prodajno-proizvodnih centara u Hrvatskoj (u Varaždinu, Slavonskom Brodu, Zadru te dva u Zagrebu) i više od 220 zaposlenih, a prije četiri godine u Svetom Ivanu Zelini otvorili su centralni proizvodni pogon vrijedan 30 milijuna kuna. Ponose se time da u 31 godinu rada nisu nikad poslovali s gubitkom.

Findri je 2015. odlučio prepustiti upravljanje tvrtkom profesionalnom menadžmentu i tada je u Iverpan stigao Mladen Jambrović.

Prije Iverpana radili ste u automobilskoj industriji. Što vas je privuklo u drvni sektor?

Kada me nazvala kolegica i rekla da Iverpan traži izvršnog direktora, u startu sam joj rekao da me ne zanima. Dotad sam dugo radio za druge i mislio sam da je vrijeme da radim za sebe. Ipak, na njezin nagovor otišao sam na razgovor s vlasnikom. I on je rekao dvije stvari koje se rijetko mogu čuti, pogotovo u obiteljskim kompanijama. Prvo, da želi malo usporiti i imati malo više vremena za sebe pa se ne stigne intenzivno baviti kompanijom. I drugo, da smatra kako ga je firma prerasla i treba profesionalnu upravu. Time me dobio jer stvarno je rijetko da vlasnik prepozna trenutak u kojem njegovoj kompaniji treba drukčiji način upravljanja, kad joj treba profesionalna uprava. Iverpan je tad imao 110 zaposlenih i 75 milijuna kuna prihoda godišnje. Danas smo dvostruko veći.

Ali vi ste dotad bili u totalnoj drugoj branši i niste imali iskustva u proizvodnji. Zar vas nije bilo strah?

Istina, imao sam respekt prema Iverpanu. Puno toga sam u početku morao učiti, posebno od gospodina Findrija, ali i od svojih suradnika, a učim i danas. Prihvatio sam to kao veliki izazov. Htio sam testirati svoja menadžerska znanja. Trebalo mi je više od dvije godine da pohvatam konce i počnem uvoditi neke novine.

Koliko je vlasnik sad operativno uključen u vođenje tvrtke?

Prisutan je svakako, ali ne sudjeluje u vođenju svakodnevnog posla. Uključen je u strateške odluke i posebno kad idemo u razvoj, poput gradnje novog centra. Tad preuzima i neke operativne poslove vezane uz gradnju.

Onda sigurno sudjeluje u projektu izgradnje vašeg novog centra u Rijeci. Kad će biti zabodena prva lopata?

Trebali smo već početi s gradnjom, ali su nas poremetile neke stvari. Zbog lockdowna i problema s logistikom morali smo više novca uložiti u povećanje lagera svih repromaterijala da bismo našim kupcima osigurali kontinuiranu distribuciju. Uz to, planirali smo gradnju djelomice financirati subvencijama EU-a. Ali natječaj je prvo kasnio, a onda su se promijenili i njegovi uvjeti. Sad analiziramo hoćemo li čekati novi natječaj ili nam se više isplati uzeti običan kredit. Odluku ćemo donijeti u narednih mjesec, mjesec i pol dana. Vjerujem da ćemo do kraja 2023. imati centar u Rijeci.

Kolika je vrijednost investicije?

Teško je to konkretno reći jer se i cijene građevinskog materijala konstantno mijenjaju, ali računamo da je to oko 10 do 15 milijuna kuna.

Imate li i dalje poteškoća u nabavi robe?

Problem i dalje postoji, samo se perspektiva promijenila. Prije godinu dana europska industrija namještaja radila je punim kapacitetom. Bilo je teško doći do materijala, vladala je djelomična nestašica i morali smo dosta toga naručivati unaprijed. Sada robe ima, skladišta naših dobavljača su puna, a rokovi dobave su se skratili. Međutim sad je vidljivo da industrija usporava, a cijene materijala i dalje su visoke, ponajprije zbog rasta cijene energije. Ne bismo se željeli zeznuti i kupiti robu koja je skupa jer će se ona kad-tad morati maknuti iz skladišta i cijena će joj pasti. Ne drastično, ali količine su velike. Tu se sad malo kockamo. Moguće je da cijene ostanu visoke, čak i da još odu gore zbog skupe energije, a koja je velik dio troška našim dobavljačima, proizvođačima materijala. Svašta se događa. Trenutno rastu troškovi cestovnog transporta, a brodskog padaju. Primjerice, neke materijale uvozimo iz Južne Koreje. Kontejnerski prijevoz donedavno je koštao preko 9000 dolara, a sad oko 5400 dolara.

Otkud uvozite većinu robe?

Još prije koronakrize, lockdowna i pucanja dobavnih pravaca orijentirali smo se na europske proizvođače. Većina toga dolazi nam iz Austrije, Njemačke, Italije, Portugala, a nešto iz Poljske.

Cijeli članak na tportal.hr