Ususret novom modelu poticanja obnovljivih izvora: Koje lekcije možemo naučiti od Italije?

Otprilike u ovo vrijeme prošle godine Italija je bila u postupku koji Hrvatskoj upravo predstoji – postupku odobrenja programa poticanja proizvodnje električne energije. Spomenuti talijanski program odnosi se na operativnu potporu za proizvodnju električne energije u vidu zajamčene cijene (tzv. registri) te za postrojenja iznad 1 MW u vidu premije na tržišnu cijenu električne energije koju nositelj projekta samostalno prodaje na tržištu.

Njime se potiče korištenje tehnologija obnovljivih izvora energije snage veće od 20 kW, i to onshore vjetra i fotonaponskih elektrana (FNE) u jednoj skupini te hidroelektrana i elektrana na kanalizacijske plinove u drugoj skupini. Za elektrane koje karakterizira viši trošak gradnje planiraju razraditi zaseban sustav poticanja.

Tim bi se programom za razdoblje od 2019. do 2021. ulaganjem oko milijardu eura, u Italiji trebalo poticati proizvodnju snage 8000 MW (od toga oko 6320 MW putem natječaja za tržišnu premiju). Sve je to potrebno kako bi se dosegnuli ciljevi koje se planira ostvariti do 2030., a oni predviđaju udvostručenje kapaciteta vjetra i sunca u odnosu na 2018. godinu.

Cilj je programa da se korištenjem obnovljivih izvora energije poveća zaštitu okoliša, i to poticanjem upravo ovih tehnologija, za koje smatraju da još nisu dosegnule uvjete u kojima bi se mogle financirati po tržišnim mehanizmima. Kako bi poduprle ovu tezu, talijanske su vlasti Europskoj komisiji predočile podatke o novčanim tokovima standardnih postojećih instalacija, pokazujući da su im troškovi proizvodnje električne energije veći od prihoda koje mogu ostvariti na tržištu. Novim programom planirano je sedam natječaja u razmacima od četiri mjeseca. Europska komisija odobrila je program u lipnju, a prvi natječaj za poticanje tržišnom premijom Talijani su objavili lani u rujnu. Lista odabranih nositelja projekata objavljena je u siječnju 2020. godine.

Zanimljivo je da je jedan od glavnih prigovora na talijanski program tijekom njegove pripreme bio taj da se fotonaponske elektrane i vjetroelektrane ne bi smjele natjecati međusobno. Kao razlog se navodilo da je gradnja fotonaponskih elektrana izjednačena s tržišnim cijenama, dok za vjetroelektrane to nije slučaj pa stoga postoji bojazan da bi ove prve mogle zauzeti ukupne kvote na natječajima.

Rezultati prvog objavljenog natječaja potpuno su pobili ovaj prigovor. Vjetroelektrane, njih 18 ponudilo je cijene između 48,65 eura i 66,50 eura po MWh. Istodobno, ovaj jedini projekt fotonaponske elektrane bio je u dobitnom rasponu s cijenom od 50 eura po MWh. Ovo zasigurno treba zahvaliti i mjerama koje je Italija poduzela da onemogući nuđenje preniskih cijena na natječaju.

Kako se osiguravaju sredstva za poticaje?
Ukupan trošak poticaja prema ovom programu procjenjuje se na oko milijardu eura. Slično kao kod nas, sredstva za poticaje prikupljaju se od naknade za potrošnju električne energije od krajnjih potrošača. Gestore dei Servizi Energetici (GSE), talijansko tijelo koje je pandan našem HROTE-u, na mjesečnoj bazi izvještava talijanskog regulatora o potrebnim sredstvima.

U skladu s tim regulator revidira naknadu za poticanje koju plaćaju potrošači. Prikupljena sredstva transferiraju se GSE-u koji njima upravlja te iz njih isplaćuje poticaje. Ako je domaća proizvodnja električne energije potpomognuta potporom koja se financira kroz naknadu za svu potrošnju električne energije (uključujući potrošnju uvezene električne energije), postoji mogućnost da se taj namet na uvezenu električnu energiju, koja od njega nema koristi, smatra nametom koji ima diskriminatoran učinak.

Kako bi izbjegla bilo kakve dvojbe o tome, Italija je u određenom postotku od ukupne kvote omogućila sudjelovanje na natječajima projektima iz drugih zemalja EU pod određenim uvjetima. Najvažnije je istaknuti da su to u pravilu projekti koji fizički izvoze struju u Italiju.

Budući da je sustav naknada sličan kao u Italiji, bit će zanimljivo vidjeti kako ćemo u našem programu riješiti pravo sudjelovanja zemalja EU ili, pak, onih s kojima imamo sklopljen ugovor o slobodnoj trgovini te, dakako, koliko će tih nositelja projekata biti zainteresirano stvarno sudjelovati u hrvatskom sustavu poticanja.

U potrošnji je spas!
Ako je bilo imalo dvojbe, trenutačna pandemijska situacija jasno je pokazala da su ljudski zahvati ti koji su odgovorni za onečišćenje okoliša. Stoga bi se moglo očekivati da će se još veći naglasak stavljati na obnovljive izvore energije. Ipak, prijeteća recesija može utjecati na volju investitora za ulaganje, pa tako i u obnovljive izvore energije. U tom smislu, model poticanja je iznimno bitan te je pri njegovu planiranju i donošenju potrebno prepoznati prioritete i implementirati ga što prije, kako bi generatori struje bili i generatori ekonomske obnove koja nam predstoji. Kako ćemo znati da je naš program poticanja dobar? Barem je to jednostavno – ako potrošimo sav novac koji njime bude predviđen za poticaje!

Piše: Ivana Dominković Cecelja, odvjetnica