Velika prilika Hrvatske na tržištu ekoproizvoda vrijednom 23 milijarde eura

Ekoproizvodnja ima svijetlu budućnost, a Hrvatska ima posebno veliku priliku u tom sektoru jer je sastavni dio najvećeg tržišta za takve proizvode u svijetu – Europske unije, zaključak je Okruglog stola Ekoproizvodnja koji se danas u organizaciji Poslovnog dnevnika održao u Zagrebu. Europsko tržište organskih te bio i eko proizvoda vrijedilo je u 2012. godini, za koju zadnju postoje službeni podaci, vrijedilo je 23 milijarde eura. Najviše otpada na Njemačku s 6,6 milijardi eura, nakon toga dolaze Francuska s 3,8 milijardi i Velika Britanija s 1,9 milijardi eura.

Prosječno najviše na ekološke proizvode troše Danci i to 159 eura godišnje po stanovniku, a slijede Austrijanci s 127 eura. Kako pojašnjava Darija Musulin, načelnica za ekoproizvodnju u Ministarstvu poljoprivrede, za Hrvatsku još ne postoje precizni podaci jer ćemo u EU statistiku ući tek od 2013. godine, no po nekim izvorima se procjenjuje da je vrijednost našeg tržišta 104 milija eura, a od čega 15 posto otpada na ekološko vino.

U Europskoj unije je pod ekološkim tretmanom ukupno 9,6 milijuna hektara, a što je veliki rast zadnjih godina jer je samo 2002. godine bilo svega 5,8 milijuna hektara ekoloških površina. Najviše takvih površina ima Španjolska, 1,8 milijuna hektara, druga je Italija s 1,1 milijuna, a slijede Njemačka i Francuska. Očekuje se da će za 2013. podaci pokazati da je ukupna ekološka proizvodnja u EU premašila površinu od 10 milijuna hektara. Na zajedničkom tržištu je u 2012. bilo 270 tisuća subjekata vezanih uz ekoproizvodnju, a od čega 235,4 tisuća proizvođača.

Hrvatska je još skromna po tom pitanju jer ukupno raspolažemo sa svega 40.640 hektara površina koje su na neki način povezane s ekološkom proizvodnjom. Od toga je 17.301 hektar službeno u ekoproizvodnji, a ostatak je u nekoj od prijelaznih faza prilagodbe. Na našem tržištu djeluje na ekotržištu ukupno 1706 subjekata, a od čega 1609 proizvođača. Od ukupnih površina, 20,5 tisuća hektara se odnosi na oranice, a 14,3 tisuće na pašnjake.

Visokodohodovni voćnjaci, vinogradi, maslinici te posebice površine za povrće su zastupljeni s malim ili čak i simboličnim vrijednostima. "Istraživanje tržišta pokazalo je da veliki broj Hrvata nije niti upoznat s ekoproizvodnjom i njezinom vrijednošću. Samo 10 do 15 posto građana redovito kupuje ekološke proizvode, a 54,4 posto ih kupuje rijetko. Od onih koji kupju, 54,5 posto njih to čini u trgovačkim lancima, 37 posto na tržnicama, 17 posto u specijaliziranim trgovinama,te 13,6 posto u drogerijama", navodi Musulin.

Da je stanje u hrvatskoj ekološkoj proizvodnji vrlo konfuzno, potvrđuje i Marin Fucijaš, vlasnik tvrtke za inspekciju ekoproizvodnje "Prva ekološka". "U Hrvatskoj nisu riješeni neki temeljni preduvjeti za bilo kakvu poljoprivredu, a samim tim i za ekološku. Za početak, ima puno neriješenih imovinsko-pravnih odnosa na puno zemljišta. Ne možete nekome dati najam zemlje na godinu dana – to ne funkcionira. Uvjeren sam da imamo i milijun hektara državne i privatne neobrađene zemlje za koju ne postoje čisti papiri. Što se tiče ekoproizvodnje, u praksi svaki dan uviđam da nemamo stručnog kadra koji bi mogao savjetovati i pratiti ovaj sektor. Štoviše, sve češće se susrećem da moji novi zaposlenici, mladi agronomi, ne mogu prepoznati djetelinu ili suncokret u nekoj fazi rasta, a da o nekim poljoprivrednim procesima niti ne govorim", kaže Fucijaš.

Dodaje da često i njegova inspekcijska tvrtka, iako joj je formalno to zakonski zabranjeno, često izlazi proizvođačima u susret sa savjetima što i kako učiniti. "Od 21 hrvatske županije, njih devet nema savjetodavnu službu za ekoproizvodnju, a usudio bih se reći da u čitavom sustavu postoji samo jedna osoba koja zbilja zna što radi, a ona za godinu ili dvije ide u mirovinu", navodi Fucijaš. Na njegovom tragu je i Jurica Jašinski, vlasnik Farma Apexa iz Vojnića koji je sa svojim kolegama iskrčio 700-injak hektara zemljišta u tom dijelu Hrvatske te gdje je pokrenuto 15 tvrtki iz sektora ekoproizvodnje. "Neriješeni imovinsko-pravni odnosi i inertnost birokracije nam onemogućava neki jači iskorak. Mi za većinu toga zemljišta ne možemo dobiti poticaje jer ono nije registriranu u ARKOD-u i drugim bazama podataka. Najžalosnije je da mi ni sami neznamo, usprkos velikom trudu, kako probiti te barijere jer nas u svakoj instituciji upućuju da na neku drugu jer da su oni nenadležni ili da ne znaju što nam je činiti", žali se Jašinski. Primjer OPG-a Božice Žeželj iz Budinšćine u Zagorju pokazuje da se ipak i s malim ali kvalitetnim količinama robe može uspjeti na tržištu. Njezino ex-vlastelinsko imanje, na kojem se proizvodi hrana od oko 900. godine, raspolaže s 10-ak hekrata, a glavna artikal su joj jabuke koje se uzgajaju na 3,6 hektara. "Kada smo se odlučili za ekoproizvodnju imali smo u našem voćnjaku urod od 60-ak tona jabuka godišnje.

U prijelaznom razdoblju to je palo na šest tona, a nekad i na manje. Iako smo bili u panici, s vremenom smo shvatili pravu vrijednost ekološke prooizvodnje i ne mogu reći da smo požalili", kaže Žeželj koja se da ovaj način proizvodnje odlučila u suradnji s Bio vegom, najvećim domaćim lancem ekotrgovina pod brendom Bio-bio. Vlasnica Bio vege, Jadranka Boban, kaže da je vrlo teško bazirati trgovački lanac na isključivo domaćom proizvodnji. "Mi u našem lancu držimo oko 3000 artikala, a od čega 30 posto otpada na domaće proizvođače. Svjesna sam da se mnogi manje proizvođači ne odlučuju na prisutnost u velikim trgovačkim lancima zbog strogih i nepovoljnih uvjeta te malih marži. No, i trgovina ima svoju logiku i interes pa ni mi ne poslujemo sa svim domaćim proizvođačima ekoproizvoda", kaže Boban. Kao veliki problem vlasnica Bio vege vidi nelojalnu konkurenciju koja bez ikakvih kriterija i certifikata prodaje robu reklamiranu kao bio, eko ili organsko.

Nepovoljni uvjeti u velikim trgovačkim lancima bili su i razlog da tvrtka Eko Sever vlasnika Marija Severa izađe iz njih i orijentira se na vlastiti prodajni sustav. "Pomaka u zadnjih 20 godina ima, ali sve je to presporo. Od kada smo ušli u EU, mi nemamo problema s prodajom naših proizvoda. Što ne prodamo u vlastitom prodajnom lancu, ide poznatom kupcu u Italiju i Njemačku. I on veliki problem vidi u sivom tržištu koje ruši cijenu i kvalitetu te zbunjuje kupce.

"Inspekcije kontroliraju samo registrirane ekoproizvode, s kojima u pravilu nema nikakvih problema, no ne postoji rješenje što s onima za koje se službeno nezna", pita se Sever. Milka Kosanović, voditeljica odnosa s članstvom Hrvatske udruge poslodavaca, ističe da je problem što se poljoprivreda u Hrvatskoj i dalje ne promatra kroz ekonomsku prizmu te se i već godinama inzistira na nekoj tradiciji sadnje nekonkurentnih i niskodohodovnih žitarica. "Ekoproizvodnja je velika prilika za Hrvatsku, ali se mora dogoditi "klik" u glavama ljudi te da se ne orijentiraju samo na sijanje pšenice i kukuruza. Mora se puno napraviti i po pitanju uređenja sustava, pogotovo u sferi imovinsko pravnih odnosa s državnim i neobrađenim privatnim zemljištem. Privatno vlasništvo je nepovredivo, ali isto tako vlasništvo i obvezuje", naglašava Kosanović.