Vraćanje povjerenja u Europu

Ako će bilo koji prijedlog rješenja europske krize vratiti povjerenje u tržište državnih obveznica, morat će biti i ekonomski održivo i politički prihvatljivo i spasiteljima i onima koje se spašava. To znači da se mora obratiti pažnja ne samo na tehničku stranu već i na opći dojam. Svi se slažu oko ključnih elemenata bilo kakvog rješenja. Prvo, Italija i Španjolska će morati smisliti srednjoročne planove koji će ne samo donijeti financijski oporavak nego i osnažiti njihovu mogućnost da rastom izađu iz krize. Iako će svaki plan biti težak za građane, tržišta ne smiju to smatrati politički prihvatljivim, barem ne u usporedbi s alternativama. Važno je da ti planovi budu doneseni od strane domaćih političara (iako će glasači biti svjesni vanjskih pritisaka koji su natjerali njihove vlade da to učine). Istovremeno bi agencije poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) mogle preispitati plan, njegovu održivost, te nadzirati provedbu.

Sve dalje od privatnog sektora
Drugo, neko tijelo - MMF ili Europski fond za financijsku stabilnost koje će financirati ili zemlje izravno ili Europska središnja banka - morat će biti spremno financirati talijanske, španjolske ili zajmove bilo koje druge potencijalne zemlje u sljedeću godinu ili dvije. Ali treba upozoriti na nešto, što je uglavnom zanemareno u javnim raspravama: ako je ovo financiranje važnije od privatnog duga (što je obično slučaj s MMF-om), tim će zemljama biti teže ponovno dobiti pristup tržištima. Jer, što zemlja više kratkoročno posuđuje od službenih izvora, to se dalje odmiče od privatnih kreditora.

Drugim riječima, privatna tržišta treba uvjeriti i da je mogućnost sloma mala (zato je važna vjerodostojnost planova) i da novo financiranje uključuje neke alate za obeštećenje u slučaju gubitaka, tako da, dođe li do sloma, privatni sektor ne mora sam snositi posljedice. To se možda čini nepravednim. Zašto bi porezni obveznik prihvatio gubitke i spašavao privatni sektor dodatnim sredstvima? U idealnom svijetu zemlje u krizi bi propale čim bi ih privatni sektor prestao financirati, a gubitke bi prebacile privatnim kupcima obveznica. No, u stvarnom svijetu, ako se Italija i Španjolska smatraju solventnima, ili prevelikima da bi propale, službeno bi financiranje trebalo biti tako strukturirano da im pruži najbolju šansu za povratak povjerenja tržišta.

Najjednostavnije je rješenje da se službeno financiranje tretira jednako kao i ono iz privatnog sektora. To se najbolje postiže ako službeni izvori kupuju državne obveznice kada se izdaju (moguće uz predodređenu kamatu) i pristanu u restrukturiranju biti jednako tretirani kao privatni sektor. Sve se svodi na to da službeno financiranje mora biti praćeno alatima za vraćanje dugova. Ako se financiranje obavlja preko MMF-a i tretira jednako kao ono iz privatnog sektora, MMF-u treba jamstvo od strane Europskog fonda ili jakih članica eurozone da će biti obeštećen u slučaju restrukturiranja.

Kada se prva dva elementa plana realiziraju, bit će malo potrebe za trećim - kupnjom obveznica od strane ECB-a na sekundarnom tržištu - kako bi se suzili kamatni spreadovi i pružilo dodatno povjerenje. Doista, ako ECB želi zadržati status preferiranog kreditora kada kupuje obveznice, bilo bi bolje da ih kupuje što manje.

Spašavanje nije kapitalizam
Ali postoji još jedan element koji je nužan kako bi se uvjerilo tržišta da je rješenje politički održivo. Građani diljem Europe, bilo u spašenim zemljama ili onima koje su ih spašavale, godinama će plaćati raščišćavanje nereda za koji nisu bili krivi. Nisu se sve banke svojevoljno pretrpavale obveznicama zemalja u krizi - neke su prisiljavali supervizori, neke vlade - ali mnoge su se ludo kladile. Ako se pokaže da one nepravedno profitiraju, poljuljat će političku podršku spašavanju, a možda i kapitalizmu.

Tako bi završni element tog paketa trebao biti obveza banaka iz eurozone da neće prodati obveznice kada se umiješa službeni sektor; da će s vremenom povećavati kapital, a ne samo trošiti; i da će biti oprezne po pitanju bonusa dok gospodarstva ne počinju ponovno snažno rasti. Na povike kako to nije kapitalizam treba strogo odgovoriti: “Nije ni spašavanje!”

Autor je profesor financija na Školi Booth Sveučilišta u Chicagu