Zašto su talijanski, španjolski i francuski proizvodi ‘vrjedniji’ od hrvatskih?

Kad je riječ o strukturi proizvoda ili usluge, dodana je vrijednost ono što ste osmislili izvan standarda koje ti proizvodi ili usluge moraju sadržavati. Pritom inovacija ne mora biti invencija u klasičnom smislu riječi, dakle osmišljavanje nečega potpuno novoga – može biti i pronalaženje novih načina kako poboljšati postojeće. Svaka ta novost, dakako, može se lijepo naplatiti.

Već petnaest godina slušamo da hrvatski prehrambeni proizvodi nisu konkurentni na svjetskom tržištu jer ne nude dodanu vrijednost. Je li njemačko mlijeko kvalitetnije od hrvatskoga? Je li stvar u ambalaži i funkcionalnosti? Ili je, jednostavno, riječ o tome da nemamo dovoljno kvalitetnih prodavača koji će hodati po svijetu i pričati priču o proizvodu?

Prema riječima Zorana Šimunića, vlasnika tvrtke Naše klasje, najjači je trend u prehrambenom biznisu u cijelom svijetu mediteranski način prehrane (pa i u Iranu i Rusiji).

– Zbog geostrateškog položaja hrvatski proizvođači baštinici su prava da svoje proizvode nazivaju proizvodima mediteranske prehrane i prodaju ih kao takve. Međutim, kad se pojavljuju u izvozu, to uopće ne spominju. Istodobno Italija, Španjolska, Francuska velik dio nacionalnog imidža temelje upravo na tome i s lakoćom prodaju proizvode. Što je najbolje, u turizmu se prodajemo kao mediteransko odredište, ali ne i kad je riječ o našoj hrani. Taj potencijal u prodajnom smislu nismo iskoristili – smatra Šimunić.

Naveo je primjer prehrambenog sajma u Njemačkoj na kojem su Talijani prodavali kulen.

– Nije se točno tako zvao, ali to je bio taj proizvod. Prodavali su ga u kartonskoj ambalaži s dva komada: jedan se zvao Romeo i bio je ljuto-slan, a drugi, ljuto-slatki, nazvan je Julija. Dodali su vrijednost proizvodu izvukavši priču iz šesnaestog stoljeća. U tome se vidjela multidisciplinarnost. Upravo to nedostaje hrvatskoj prehrambenoj industriji – multidisciplinarni tim u kojem će biti stručnjaci za agronomiju, prehrambenu tehnologiju, marketing, vanjsku trgovinu, da zajedno stvore priču koja će se prodavati u svijetu. Prilika za stvaranje dodane vrijednosti u prehrambenoj industriji ima, pitanje je pristupa – tvrdi Šimunić.