Zbog iseljavanja i malog broja djece u Hrvatskoj će 2031. živjeti nevjerojtno malo ljudi: za promjene imamo još pet godina ili ćemo u mirovinu ići tek u 69-oj!

U Hrvatskoj danas živi manje od četiri milijuna ljudi - gotovo 300.000 manje nego tijekom 2011. godine, kad je proveden posljednji popis stanovništva. Samo u periodu od 2011. do 2014. godine iz Hrvatske se iselilo oko 165.000 stanovnika, a u naredne dvije godine iseljavanje je nastavljeno nesmanjenim intenzitetom: tijekom 2015., procjenjuje se, Hrvatsku je napustilo oko 65.000 ljudi.

Prirodnim putem, odnosno većim brojem umrlih od broja rođenih, od popisa do danas izgubljeno je još najmanje 65.000 osoba. Broj stanovnika tako je pao ispod psihološke granice od četiri milijuna, a do 2031., ostanu li trendovi isti, past će na 2,9 milijuna.

Konstatira to dr. Stjepan Šterc s Geografskog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u najnovijoj studiji “Demografski razvoj Hrvatske kao temelj planiranja mirovinskog sustava”, na kojoj je, u izradi karata, surađivao i geograf Filip Šterc. Studija nudi detaljan pregled demografskog stanja Hrvatske temeljem dostupnih statističkih podataka te procjene i prognoze autora o mogućim scenarijima u budućnosti.

A Hrvatska je u demografskom smislu, zaključuje autor, “prekrivena crnilom i samo još u manjim dijelovima poput oaza u pustinji ili izoliranih enklava pokazuje još kakvu-takvu vitalnost”. Ipak, nastavlja, sve to brine samo malobrojne: “idealističko vjerovanje u vrijednosti identiteta kao da u hrvatskoj suvremenosti ne postoji”, piše Jutarnji list.

Broj djece pao

Pretprošla 2015. godina bila je godina u kojoj se morala osvijestiti dramatičnost demografskih promjena i u onih koji su na upozorenja demografa ranije posprdno odmahivali glavom. U toj godini, ističe dr. Šterc, broj rođene djece pao je na samo 37.500, dok je umrlih bilo gotovo 17.000 više.

A takvi trendovi, ne uvedu li se dramatične promjene, intenzivnije će se nastaviti i u narednom razdoblju te će broj rođene djece, predviđa dr. Šterc, u narednih pet godina pasti na 30.000 godišnje, a za 10 godina na ispod 20.000 djece.

Istovremeno će se broj umrlih približiti 60.000 te će Hrvatska godišnje - samo prirodnim putem, bez iseljavanja - gubiti oko 40.000 osoba. “Treba li zvoniti na uzbunu ili podići glas? Do neba”, piše dr. Šterc.

Izumiranje ukupnog stanovništva, navodi dr. Šterc, dosad je zabilježeno između dva uzastopna međupopisna razdoblja (između 1991. i 2001. te 2001. i 2011.), a prema svim procjenama, bit će zabilježeno i u trećem, odnosno nakon popisa 2021. godine. “Kad se to dogodi, populacija ulazi u razdoblje kada više ne može revitalizaciju provesti s domicilnom populacijom”, upozorava dr. Šterc.

Dobra je vijest, navodi, da statistike pokazuju da postojeći broj žena u fertilnoj dobi ukazuje na to da se, uz adekvatne mjere, može doći do povećanog broja rođene djece. Naime, danas u Hrvatskoj živi nešto više od 400.000 žena u dobi od 20. do 39. godine, odnosno u dobi najčešćeg rađanja.

Radi se o 20 generacija žena te, navodi dr. Šterc, kad bi svaka osma u generaciji godišnje rodila, imali bismo 55.000 rođenih na godišnjoj razini - dovoljno barem za obnovu postojećeg stanovništva.

To je, ističe dr. Šterc, puka statistika, ali potvrđuje da još uvijek postoji demografski reprodukcijski potencijal u Hrvatskoj. No, samo još narednih pet godina, jer tada u razdoblje rodnosti ulaze manje brojne generacije ženskog stanovništva.

Otac odgajatelj

“Cijeli koncept demografske revitalizacije primarno treba poticajno postaviti prema najvitalnijoj populaciji srednjoškolske obrazovne razine, čiji su i radni statusi niže pozicionirani i primanja manja i na koje bi se sigurnost radnog mjesta te supstituiranje primanja sa sigurnim financijskim statusom npr. majke odgajateljice ili oca odgajatelja vrlo vjerojatno pozitivno odrazila u demografskom revitalizacijskom smislu”, savjetuje dr. Šterc.

Podsjeća da je Hrvatska jedina zemlja u okruženju koja je nakon svakog rata u prošlom stoljeću izašla s manjim brojem stanovnika. Hrvatski se ukupni gubici, navodi dr. Šterc, od početka 20. stoljeća do danas procjenjuju na 2,534 milijuna stanovnika.

Popis 1921. godine, nakon Prvoga svjetskog rata, pokazao je gubitak od 363.000 stanovnika (ratna stradanja, migracije, smanjena rodnost), nakon Drugoga svjetskog rata, zbog izravnih i neizravnih stradanja vezanih uz rat i poslijeratna zbivanja vezana za Bleiburg i križni put, zabilježen je gubitak od 639.000 osoba, a nakon Domovinskog rata gubitak od 482.000 ljudi.

Kroz iseljeničke valove Hrvatsku je napustilo oko 950.000 osoba, a u razdoblju nakon 1945. godine, prema procjeni dr. Šterca, rođeno je i 669.000 djece manje.

Hrvatsko stanovništvo uz to je i izrazito neravnomjerno razmješteno, mahom u ili oko velikih gradova i uz obalu, zbog čega je, poručuje dr. Šterc, nužno osmisliti modele usmjeravanja mladog gradskog i obrazovanog stanovništva prema ruralnim područjima zbog očuvanja njihovih funkcija.

Gotovo petina stanovništva danas živi u gradu Zagrebu, što nije prevelika koncentracija stanovništva u najvećem gradu u odnosu na druge europske zemlje, ali je Hrvatska toliko centralizirana i “sve upravno se događa u Zagrebu” da to, piše dr. Šterc, ima vrlo negativni demografski utujecaj na ruralna, brdsko-planinska, otočna i pogranična područja.

Izumiranje

“Razina negativnih demografskih pokazatelja i procesa u svim izvangradskim prostorima je takva da se ti prostori više ne mogu revitalizirati domicilnom populacijom. Takvi su procesi zahvatili i praktički cijelo gradsko područje, što Hrvatsku uvodi u izumiranje i demografski slom”, konstatira dr. Šterc.

Tradicionalne hrvatske regije, poput Hrvatskog zagorja, Žumberka, većeg dijela Podravine, istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Gorskog kotara, Like, unutrašnjosti Istre, otoka i Zagore, demografski nestaju i mogu obnoviti svoju populaciju samo useljavanjem.

Ogromno iseljavanje iz Hrvatske posljednjih godina novi je egzodus koji po inicijalnom intenzitetu, piše dr. Štrec, premašuje onaj iz 60-ih godina prošlog stoljeća te je puno pogubniji za Hrvatsku jer se primarno iseljava mlada i obrazovana populacija.

Prema procjenama dr. Šterca, temeljenim na statističkim podacima domaćeg i drugih europskih statističkih ureda i njihovoj prilagodbi, u periodu od 2011. do 2014. godine Hrvatsku je napustilo oko 165.000 osoba. Tri četvrtine iseljenika su osobe iz radnog kontingenta.

Nastavi li se iseljavanje tim intenzitetom, Hrvatska će za pet godina izgubiti oko 254.000 osoba radne dobi, odnosno “izravnih nositelja razvoja, inovacija i stabilnosti u zemlji”. Lani je, prema procjenama dr. Šterca, Hrvatsku napustilo oko 65.000 osoba, od toga njih 35.000 do 40.000 mladih, od kojih je pak njih 22.000 imalo završen fakultet.

Prosječna starost stanovništva u Hrvatskoj danas je 42,4 godine, a za 10 do 15 godina približit će se razini od gotovo 50 godina. Danas u Hrvatskoj živi više osoba u dobi od 75 godina nego djece do prve godine starosti, a onih starijih od 85 godina gotovo je dvostruko više nego djece do jedne godine starosti.

Još se zornije brzina opadanja mladog stanovništva vidi usporedbom mlađih dobnih skupina. Tako je dobna skupina od 15 do 19 godina za 37.410, a dobna skupina od 25 do 29 godina za čak 60.144 osobe brojnija od najmlađe dobne skupine, od rođenja do četvrte godine života.

Radni kontingent

Za deset godina, procjenjuje autor, starijih od 60 godina bit će dvostruko više (30 posto) nego mlađih od 19 godina (16 posto). Ovakvim tempom, Hrvatska bi uskoro mogla imati opterećenje od tri neaktivna na jednog aktivnog osiguranika, što mirovinski sustav može, prema prognozi dr. Šterca, izdržati još samo pet godina.

Sredinom 2015. razlika između ulaska stanovništva u radni kontingent i izlaska iz njega iznosila je 11.972 osobe: toliko je manje osoba navršilo 15 godina nego što je osoba navršilo 65 godina, piše Jutarnji list.

Jedini koji od ovakvog katastrofalnog iseljavanja mladog stanovništva može, po mišljenju dr. Šterca, profitirati jest zdravstveni sustav.

Mirovinski je pak sustav pred slomom. Tijekom posljednjih deset godina ukupni se broj korisnika mirovina povećavao, a broj osiguranika smanjivao. U sljedećem desetljeću omjer će se pogoršavati, jer će brojnije generacije u dobi između 50 i 60 godina izlaziti iz radnog kontingenta.

Prosječno korištenje mirovina od 17 godina, povećanje vitalnosti stanovništva i povećanje očekivanog trajanja života “uvjerava kako će se radni vijek vjerojatno morati produljiti do 69. godine života”, iznosi dr. Šterc.

Devizne doznake

Veliki potencijal koji, prema mišljenju dr. Šterca, može suštinski utjecati na promjene su hrvatski iseljenici, “naše bogatstvo i ključni demografski, gospodarski i ini revitalizacijski potencijal”.

Danas na svijetu, prema procjenama autora, živi oko 7,6 milijuna Hrvata s “izraženim različitim, ali signifikantnim oblicima hrvatskog identiteta i vrijednosti”: 3,6 milijuna živi ih u Hrvatskoj, 400.000 u BiH, oko 250.000 u ostalim susjednim zemljama te oko 3,35 milijuna klasičnih iseljenika u drugim državama.

Pretpostavlja se, navodi dr. Šterc, da je izvan Hrvatske oko 536.000 osoba hrvatskog identiteta s visokim obrazovanjem, što je 120.000 manje nego u Hrvatskoj. Međutim, navodi, Hrvatska ne čini ništa na njegovu povezivanju, “nismo ni sa čim svoje stanovništvo približili matici zemlji, još uvijek iseljeništvo smatramo kao u totalitarnom sustavu političkim neprijateljem”.

Prema mišljenju dr. Šterca, povezivanje obrazovnih hrvatskih školskih i akademskih sustava s djecom hrvatskih iseljenika trebao bi biti temelj postavljanja ostalih odnosa iz gospodarske sfere, a hrvatska akademska zajednica trebala bi se jednim dijelom okrenuti prema specifičnim studijima koji bi bili interes hrvatske iseljeničke populacije, poput studija mediteranskih otoka, studija dalmatinske obale, studija krša itd.

Sve programe i projekte koji nisu hrvatski interes, smatra, treba povući iz obrazovnog sustava, od osnovnoškolskog do akademskog.

Iseljenici danas, prema podacima Svjetske banke, godišnje u Hrvatsku šalju oko 15 milijardi kuna tzv. doznaka. Ta bi razina, smatra dr. Šterc, mogla biti na godišnjoj razini 34,5 milijardi kuna. Unatoč činjenicama, demografija se u Hrvatskoj, smatra dr. Šterc, još uvijek promatra samo deklarativno.

“Hrvatska još razmišlja, važe, procjenjuje i vjeruje bezgranično u ekonomiju, a mladi nam pred očima nestaju prema nekom drugom kraju svijeta, a stari nas bez poziva napuštaju prema onom vječnom. Niti iz jednog nema više povratka”, konstatira dr. Šterc.

Očito je, zaključuje dr. Šterc, da je demografija hrvatski problem broj jedan te je nužno u svim razvojnim planovima, koncepcijama, programima i modelima postaviti “stanovništvo, žiteljstvo, ljudski potencijal” kao temelj.