Dečki iz Osijeka izumili naočale za vožnju dronova, najnaprednije na svijetu

IAKO se male tehnološke firme, odnosno startupi u Hrvatskoj uglavnom doživljavaju kao grupa mladih ljudi koji rade aplikacije za mobitele, u Tehnološkom parku BIOS u Osijeku pronašli smo ekipu koja se bavi hardverom. Razvijaju razne elektroničke uređaje, do sada su radili za klijente iz inozemstva, ali i Hrvatske, a nije ih bilo teško “otkriti” jer su prošlog tjedna pobijedili na Idea Knockoutu i za nagradu će sudjelovati na najvećem svjetskom sajmu potrošačke elektronike CES u Las Vegasu.

Njihov najnoviji proizvod, zahvaljujući kojem idu u Las Vegas, a koji je oduševio sve koji su ga vidjeli, naočale su za vožnju dronova koje su naprednije od svega što se može naći na tržištu i koje će promijeniti način upravljanja dronovima, ali i drugim vozilima bez posade.

Da će njihove naočale Orqa FPV za upravljanje dronovima biti hit na tržištu ne treba sumnjati, s obzirom na to da su sva trojica osnivača - Ivan Jelušić, Srđan Kovačević i Vlatko Matijević - zaljubljenici u dronove, hobi su im utrke dronova i poboljšanja koja su napravili učinili su zbog sebe - poboljšali su ono što ih je smetalo kod sličnih proizvoda koji su već na tržištu.

Primjena od vožnje dronova, autonomnih vozila, do kirurgije

No Ivan Jelušić, koji je u ekipi zadužen za razvoj poslovanja, kaže da je priča puno šira od dronova.

“Ono što mi razvijamo je tehnologija prikaza videa za takve aplikacije. Kućište koje smo razvili namijenjeno je za upravljanje dronovima. Međutim, mi gledamo puno dalje od dronova. Mogu se primijeniti u zaštiti i spašavanju, zaštiti granica, vojsci, razminiranju, u bilo kojoj drugoj bespilotnoj letjelici ili vozilu, u pomoći autonomnoj vožnji u autonomnim vozilima. Zato smatramo da nam se otvaraju mnoga tržišta. Može ih se primijeniti i u medicini. Zamislite da imate liječnika, vrhunskog stručnjaka za operaciju mozga u Chicagu i njegova mladog kolegu u Zagrebu. I njegov mladi kolega ima hitnu operaciju, međutim nije još sposoban to napraviti sam, bez asistencije. I onda on u Zagrebu stavi kameru na glavu, dok drugi liječnik na drugom kraju svijeta stavi videonaočale i prati što se događa. Nemaš, kao do sada, ekrana sa strane, nego 'voziš', direktno si 'unutra' u stvarnom vremenu. Cijeli taj segment kojim se bavimo nazivamo remote reality, to je pandan virtual realityju koji te stavlja u virtualne prostore, dok je remote reality udaljena stvarnost. To je stvarnost koja se negdje dešava, a ti iz udaljenosti gledaš putem videonaočala. Vjerujemo da ćemo s kvalitetnim rješenjem otvoriti novu kategoriju u kojoj želimo biti predvodnik. Sigurni smo da ćemo se kroz ovaj nastup na CES-u staviti na svjetsku mapu tehnoloških kompanija.

"Mi ovo moramo i možemo puno bolje"

Da se vratimo na naočale. Naš glavni konkurent koji radi najjače naočale na tržištu ima rezoluciju goru nego VHS u 80-im. Na početku cijele priče ušli smo u dron community tako da smo kupili dronove i počeli prašiti. Kad smo vidjeli da su FPV naočale koje su dio toga na tako slaboj rezoluciji, pitali smo se zašto. Naša narav je takva da kad god nešto kupimo, to rastavimo da bismo vidjeli što je unutra pa onda sastavimo i upalimo da vidimo je li radi. Naravno, rastavili smo njihove naočale i rekli - mi ovo moramo i možemo puno bolje, iako zapravo nismo znali što nas sve na tom punu čeka. Vrlo brzo smo shvatili da je razvoj optičkog sustava vrlo kompleksna stvar, ne zato što je to kompleksna tehnologija, nego zato što nedostaje kompetencija, znanja i iskustva u tom segmentu. Sve što smo napravili morali smo sami naučiti i sami na neki način platiti tu školu. U ožujku ove godine prvi put upalili smo ove naočale i vidjeli što smo sve dobili. Rezultat je bio takav da ni sami nismo vjerovali da smo to napravili. Uspjeli smo dobiti HD sliku u ovako kompaktnoj veličini, sa svom količinom funkcija koje imamo.

Vrlo važna funkcija naočala je takozvani IPD (inter pupilar distance), što označava udaljenost između očiju. Naočale obično imaju mogućnost podešavanja tog dijela, međutim mi smo uspjeli proizvesti najveći raspon na svijetu, odnosno najveću mogućnost podešavanja. Imamo i ETL - eye to lens distance, što je udaljenost od oka do leće. S time možeš anulirati dioptriju ili podesiti savršeno sliku za tvoje oko. Leće možemo pomicati naprijed-nazad i lijevo-desno. To je nešto što do sada nitko nije napravio. Kad skineš naočale, one se ugase, što štedi bateriju i čuva microdisplaye. Koliko god je to jednostavna funkcija, ovakvi proizvodi nisu imali tu funkciju. Superzanimljiva trivijalnost je to i da naš konkurent nema mogućnost gašenja i paljenja naočala, nema on/off tipku, nego kad ih želiš upaliti moraš priključiti bateriju, a kada ih želiš ugasiti, moraš isključiti bateriju. U 2018. godini nemaju on/off tipku, što je smiješno. Dolazimo iz tog dron communityja, radimo za tu zajednicu i većina toga što smo ugradili je ono što su ljudi tražili. Prema povratnim informacijama koje smo dobili od ljudi, sigurni smo da će to biti hit”, kaže Jelušić.

"U Hrvatskoj i regiji nema inžejera koji može razviti optiku kakvu smo trebali"

Srđan Kovačević kaže da su u izradu naočala Orqa FPV ušli zahvaljujući samopouzdanju koje su dobili u radu za klijente na prethodnim projektima, ali i zbog određene doze naivnosti jer nisu znali da će to biti zahtjevno. Naime, do nekih komponenti za izradu naočala nije bilo lako doći.

“U smislu tehničke zahtjevnosti, razviti sve to, izraditi i u konačnici sourcati sve te elemente na nekoj skali složenosti je najkompleksniji proizvod s kojim smo radili i susreli se. Ne bismo se vjerojatno toga ni primili da nismo kroz rad s klijentima stekli određeno samopouzdanje, a bila je tu i jedna doza naivnosti jer kad smo vidjeli postojeće naočale, rekli smo da mi to možemo bolje.

No s nekim stvarima je bilo problema jer su potrebne velike tehničke kompetencije da bi se takvo nešto razvilo, primjerice optika. U Hrvatskoj i regiji nema inženjera koji je sposoban razviti optiku dizajnirati near eye aplikaciju.

Ima firma u Bosni, zove se Zrak, stari socijalistički div koji je radio ciljnike, još uvijek radi za vojsku i tamo je bilo nekih kompetencija. Oni su imali neke sirove kompetencije, ali to je državna firma pa rade kako rade. Šalješ im e-mailove, ne odgovaraju. Nazovem ih i tražim glavnog inženjera, žena kaže 'Joj nema ga, sad je na godišnjem', pitam kad se vraća, ona kaže 'Pa kad završi fuš' (smijeh). Onda smo kontaktirali jednu firmu u Bugarskoj koja je radila optiku za vojsku, ali ni s njima nismo mogli jer su proizvodili jednostavne proizvode.

Nakon toga otišli smo na Institut Ruđer Bošković, na kojem su nas prvo dočekali s entuzijazmom, bili su oduševljeni kad smo im sve demonstrirali. Onda su nas nakon dva tjedna nazvali i rekli 'pa mi smo to malo istraživali, pa nije to baš tako jednostavno kako ste vi zamislili, to je užasno skupo, vojna tehnologija, ne možete se vi mjeriti s američkom vojskom, malo ste zagrizli previše…'. Poanta priče je bila: Ne može se.
Tekst se nastavlja ispod oglasa

Problemi s nabavom komponenti

Kad smo radili neke stvari za klijente, postoje stranice na kojima možeš kupiti raznu elektroniku. No microdisplay za naše naočale ne možeš tako kupiti. Moraš nazvati proizvođača i onda pregovaraš, moraš se obvezati na određenu količinu itd. Ima valjda 10 proizvođača u svijetu i sve smo ih zvali. Zvali smo jednu američku firmu, slali e-mailove, ali nisu odgovorili. Oni se ne oglašavaju, imaju svoje ustaljene kanale prodaje i mi im nismo bili interesantni.

Nakon toga smo saznali da Sony ima takvu proizvodnju. Mi tražimo na njihovu webu, nema kontakta za taj odjel i napravim se blesav, nazovem Sony, kažem da mi daju nekoga tko je zadužen za microdisplaye. Pitaju me da kažem ime osobe koju trebam, a kako nisam imao konkretnu osobu, žena s druge strane me uputila da pišem na info@sony.com (smijeh). Onda sam tražio na Linkedinu ljude koji rade u Sonyju i od njih tražio pomoć. Pisao sam im 'na slijepo' i rekao da ih molim kontakt osobe kojoj se mogu obratiti za razgovor o microdisplayu. Nakon desetak dana jedan od tih s Linkedina se javio i dao mi kontakt čovjeka iz Sonyja koji bi mi mogao pomoći. Nakon što sam poslao e-mail tom čovjeku, za tjedan dana nam je stigao paket s dva mala microdisplaya”, priča Kovačević.

Iskustvo za ovako složeni proizvod stjecali su na raznim hardverski projektima i u razvoju raznih medicinskih proizvoda, poput digitalnog stetoskopa ili uređaja za utvrđivanje plodnih dana iz sline.

Radili su svašta - od uređaja za utvrđivanje plodnih dana, do digitalnog stetoskopa

“Projekt Orqa FPV nastao je kao spin off naše tvrtke Tenzor koja se bavi razvojem potrošačke elektronike za klijente diljem svijeta. U zadnjih dvije godine radili smo na najrazličitijim mogućim uređajima. Od uređaja za utvrđivanje plodnih dana iz sline, do uređaja koji će naučiti dijete da ide na WC. Imamo dosta veliki portfolio medicinskih uređaja koje smo radili. Za jednog klijenta iz Njemačke razvijamo sustav za kontrolu kvalitete higijene ruku i digitalni stetoskop. Ako u Hrvatskoj postoji hardver startup, velika je vjerojatnost da su radili s nama ili da rade, od najmanjih do najveći hardver startupa u Hrvatskoj”, kaže Jelušić.

Problem razvoja hardverskih uređaja je u tome što su greške mnogo skuplje nego kada se razvija softver, a i set vještina koje moraju postojati u jednoj tvrtki je puno širi, pojašnjava Vlatko Matijević.

“Neću reći da je softver jednostavno razvijati jer nije, ali je situacija takva da je brzina iteracije između verzija puno veća nego kod hardvera. U softveru iskodiraš, provjeriš greške i popraviš. U hardveru moraš prvo izračunati, pa dizajnirati, naručiti komponente, štampanu pločicu, polemiti, isprogramirati i sastaviti i onda shvatiš da nešto ne štima, da nešto treba bolje i onda sve ispočetka. Stvar je puno dugotrajnija i skuplja i skill set ljudi koji tu rade je puno veći. Imamo strojare, inženjere i programere i moramo imati jako puno skillova u firmi”, kaže Matijević.

Zaposlenici su suvlasnici firme

Svi u Hrvatskoj imaju problema s pronalaženjem i zadržavanjem zaposlenika, a u ovom timu u Osijeku trenutno radi 12 vrhunskih ljudi koji bi mogli raditi bilo gdje na svijetu.

“Svi zaposlenici imaju udjele u našoj kompaniji i to je jedan od modela kako smo uspjeli zadržati izuzetno sposobne mlade ljude je kalibar ljudi kakve mi ovdje imamo vrijedi 20-ak puta više u plaći negdje drugdje u svijetu. Tako da smo, osim izuzetnih izazova ljudima - što je u dobi od 20-30 godina puno bitnije od plaće - ponudili i opcijski paket i svi su suvlasnici. Svi smo tu kao jedan. Nema hijerarhije u tvrtki, nema radnog vremena, možda si jučer bio u provodu pa danas nisi baš za posao, ali bitno je da se zadaci obave”, kaže Jelušić.