Goranska i lička skijališta skrivaju golem potencijal

Prvi skijaški dan u Kitzbuhelu, 24. listopada, rekord ranog otvaranja - metar snijega; U Schladmingu se skija od 17. listopada - najranije u povijesti; Krvavec počeo sa zasnježenjem; Italija pod snijegom, blizu početak sezone... To su neki od naslova kojima se ovih dana obilježava početak skijaške sezone na boljim europskim skijalištima. Zbog ranog snijega dio talijanskih i austrijskih skijališta već radi, a većina će ih se otvoriti do kraja aktualnog mjeseca. Nasuprot tome, na Platkovu portalu u nedjelju, 8. studenoga, stoji sljedeće: »3. studenoga palo je od 15 do 20 centimetara snijega koji se najvjerojatnije neće zadržati, prognoza za sljedeće dane je toplije s kišom«.

Zahvaljujući dobrim meteorološkim uvjetima europski pogon, dakle, kreće s punom zimskom sezonom, dok su iste te meteorološke prilike glavna kočnica razvoja hrvatskih skijališta. Postoje veliki planovi, ali investitorima onda prišapnu da europske financijske institucije zbog globalnog zatopljenja ne preporučuju gradnju skijališta na visinama nižim od 1300 metara. Ili ako se preskoči i ta prepreka, onda odjednom ponestane novca. Hrvatsko skijanje 'osuđeno' je na tri glavna skijališta - Bjelolasicu, Sljeme i Platak i desetak manjih. Bjelolasica je potencijalno najjača, ali zbog kroničnog nedostatka snijega sezone su bitno kraće čak i od (pri)gradskih staza na Platku i Sljemenu. O Bjelolasici se manje ili više sve zna - sat vremena vožnje od Zagreba, prekrasna priroda - to bi mogao biti jedan od najboljih sportskih centara u ovom dijelu Europe. No, prvi je plan razvoja (s nekoliko novih hotela i popratnih wellness i sportskih sadržaja) prekrižen, pa Bjelolasica ni danas nema sustav za zasnježivanje. Dnevna skijaška karta na Bjelolasici stoji samo 100 kuna, ali karte se rijetko prodaju. Nema snijega, a postojeći se brzo otopi. Platak je čista egzotika - skijanje s pogledom na more, ali baš ta blizina mora uvjetuje brzo topljenje snježnog pokrivača, pa staze nerijetko ne mogu održati ni snježni topovi. I Sljeme, poput Platka Riječanima, prije svega služi za rekreaciju Zagrepčana. Rijetko se koji milijunski grad može pohvaliti svojim skijalištem - na njemu se u vršnim dijelovima sezone stvaraju nesnosne gužve, na Sljemenu su mnogi Zagrepčani napravili prve skijaške korake, tamo ima i dobrog provoda, a Tomislavov dom i Snježna kraljica objekti su za pohvalu. Međutim, uvijek nas zazebe oko srca kada se sjetimo koliko je gradskog novca potrošeno na tu jednu stazu, da je za to mogla biti sagrađena kompletna Bjelolasica.

Budući da se niti jedno hrvatsko skijalište ne može mjeriti sa zvučnijim alpskim, naš adut su mala skijališta razbacana po Lici i Gorskom kotaru, staze do kojih se dolazi nakon sat vremena vožnje od većih gradova, ali i odredišta koja bi, ako žele biti konkurentna, trebala maksimalizirati svoje zimske mogućnosti (svi moraju imat ski-topove) i uz to nuditi i nešto više od skijanja. Tek tada bi to imalo perspektivu. Usprkos krizi, domaća se skijaška ponuda svakih nekoliko sezona obogati nekim novim skijalištem, a u pripremi je gradnja pet, šest novih. S druge se strane ne vodi dovoljno brige o postojećim, jer bi u protivnom ta mala krasna mjesta sasvim sigurno privlačila više publike, ako ništa drugo, onda barem vikendima.

Mukinje se, recimo, 'švercaju' uz plitvički nacionalni park. Rijetko bi tko potegnuo na te tri staze dužine jednoga kilometra, ali u kombinaciji s posjetom veličanstvenim slapovima stvar dobiva drugu dimenziju. Gorski kotar, s druge strane, ima nekoliko manjih skijališta smještenih na idiličnim pozicijama, ali je kompletan (uslužno-marketinški) pogon toga kraja nedovoljno efikasan pri osmišljavanju dodatnih atrakcija koje bi privukle goste u danima lošeg snijega. Begovo Razdolje je skijalište na 1078 metara: izgleda kao iz bajke, ali ni to očito nije dovoljno za masovnu eksploataciju.

Čelimbaša u obližnjem Mrkoplju je veći i ozbiljniji centar - ima tri staze dužine tri kilometra, terene za hodanje i trčanje, biatlonski centar. Vidi se, međutim, da centru nedostaje ulaganja da bi bio konkurentniji. Prije desetak i više godina bili smo na otvorenju (tada preuređenog) još jednog maloga goranskog skijališta - Rudnika u Tršću. Dva kilometara staza za alpsko i osam kilometara za nordijsko skijanje, mali restoran i obilje zabave. Doduše, uglavnom za lokalne skijaše.

U Parku prirode Velebit, 22 kilometra od Otočca, nalazi se skijalište Krasno. Tri staze dužina 450, 500 i 660 metara rade od Nove godine do sredine ožujka, u sklopu skijališta radi i ugostiteljski objekt, a voditelji centra žele jednog dana postati poznato turističko odredište. Pretpostavljamo da o tome snivaju i u Petehovcu, skijalištu na 1050 metara, tri kilometara udaljenom od Delnica. Istina, staza je duga tek 350 metara, idealna za početnike, ali i to dobiva na važnosti ako stavimo u kontekst svega onoga što se može vidjeti i doživjeti u delničkom kraju.

Bolji će skijaš odmahnuti rukom i na dvije vučnice, odnosno 1,3 kilometara staza u Baškim Oštarijama, pored hotela »Velebno«. Ipak, malo bi razmislio kada bi mu se to, uz naravno dodatna ulaganja, predstavilo kao mjesto idealnog obiteljskih vikenda. Sličnu bi klijentelu jednog dana moglo privlačiti i manje skijalište na Ivančici koje radi od 2005. godine. Za razliku od konkretnih poteza, planovi ništa ne koštaju, pa ih i ne nedostaje. Dulje se vrijeme spominje da se u Lovincu, blizu čvora Sveti Rok u Parku prirode Velebit, planira otvoriti skijalište s 30 kilometara staza vrijedno sto milijuna eura na kojem bi se zaposlilo tisuću radnika.

Na papiru je i projekt Mrki Medvjed, skijalište kanadskog investitora, locirano na pola sata vožnje od Gračaca koje bi imalo čak 60 kilometara staza. Nekako smo najskloniji vjerovati da bi jednog dana moglo proraditi skijalište Bijela kosa, nedaleko od Vrbovskog. Na dobroj je lokaciji, riječ je o investiciji od oko četiri milijuna eura, a nije nevažno ni što su staze ucrtane u prostorni plan.