Lea Brezar i Renata Brekalo: Važno nam je da naši učenici nauče nešto i o poduzetništvu

Serijska poduzetnica i direktorica marketinške agencije Dhar media Lea Brezar udružila se s osnivačicom i ravnateljicom Dječjeg vrtića Bambi Renatom Brekalo te osnovala privatnu gimnaziju Epoha, smještenu u zagrebačkom Podsusedu, koja ove jeseni, i to unatoč potresu i situaciji s koronom, prvi put otvara vrata. Razgovarali smo s njima o nedostacima obrazovnog sustava i saznali hoće li učiti o poduzetništvu te kakav je interes njihov pothvat izazvao.

Kako to da ste osnovali privatnu jezičnu gimnaziju?
Lea: – Godinama postoji želja da pokrenemo srednju waldorfsku gimnaziju, još iz vremena kad smo obje sjedile u školskom odboru Waldorfske škole u Zagrebu. Postojala je i potreba da se djeci, pa i našoj, omogući nastavak obrazovanja prema toj metodi jer ih priprema za život.
Renata: – Vrlo brzo došla je odluka da ćemo se upustiti u taj pothvat i prije mnogo godina počele smo tražiti adekvatan prostor.

Koje su ključne promjene nužne u javnom obrazovanju?
Lea: – Individualizirani pristup obrazovanju svakog djeteta, što znači naglasak i na odgojni aspekt. Razvijanje kreativnosti pri kreiranju nastave i prilagodba sustava u kojem bi sloboda načina predavanja u nastavi nadilazila strogu formu. Obrazovanje profesora prema suvremenim trendovima u svijetu te prilagodba obrazovnog sustava tržištu rada.
Renata: – Vlast se trebala odavno pobrinuti da sve škole rade samo u prvoj smjeni kako bi se socijalni i humani aspekt obrazovanja mogli promijeniti. Uloga je nastavnika osvijestiti učeniku jake strane i pomoći mu ojačati slabije.

U waldorfskoj školi nastava se odvija prema epohama, tako je škola dobila ime. Šest se tjedana obrađuje jedna tema. Kakve prednosti taj princip rada donosi kada se jednog dana vaš učenik nađe na radnom mjestu?
Lea: – Prednosti takvog pristupa leže u tome da je fokus djeteta na jednom predmetu, a ne na sedam predmeta na dan. Većinu projekata u životu dobivamo priliku raditi upravo u epohama, uranjamo u njih, posvećujemo im se i ishodi su mnogo bolji. U nastavi to znači da se lakše pamti, uči se iskustvom jer se dulje procesuira pa s time i ostaje zapamćeno.
Renata: – Epohalni rad provodi se u određenim predmetima u dogovorenim intervalima, on je zamišljen kao prednost da učenik može brže uroniti u predmet i lakše svladati gradivo.

teinerov svjetonazor i waldorfski pristup ima i kritičare, a javni obrazovni sustav prilično je nefleksibilan. Koje su potencijalne prepreke na koje bi vaši polaznici mogli naići u nastavku obrazovanja? Kako, primjerice, osigurati da učenici polože državnu maturu?
Lea: – Svaki nastavnik može svoj predmet izvoditi na najkreativniji mogući način, ako je hrabar da se u tom okuša. Waldorfska metodologija traži tu hrabrost, inovativnost i drukčiji pristup, što ne znači da djeca ne uče dovoljno. To samo znači da se u nastavi pronalazi put do interesa za svakog pojedinca kako bi dijete uhvatilo to znanje koje će u njemu i ostati. Prepreke u sustavu trenutačno ne vidimo jer kao i svaka škola moramo poštovati Nacionalni kurikulum te djeca moraju položiti maturu. Naša je prednost što je waldorfska metodologija učinkovita u pristupu učenju i ujedno smanjuje stres od njega.
Renata: – Epoha je jezična gimnazija, koja će se držati plana i programa koji je propisalo Ministarstvo. Taj ćemo program provoditi i pobrinuti da djeca sve što njim treba savladaju i da mogu pristupiti državnoj maturi. Učenicima neće manjkati znanja, samo će se primjenjivati individualizirani pristup. Uz to ćemo ponuditi fakultativne umjetničke sadržaje koji će djelovati relaksirajuće.

Pokazalo se da otvaranje osnovnoškolskih ustanova koje njeguju waldorfsku pedagogiju nije financijski najisplativije. Država simbolično financira alternativne škole. Kakav je vaš model financiranja?
Lea: – Upravljanje financijama škole ovisi o poslovnom modelu te ustanove. Ako se tomu pristupi iz poduzetničkog aspekta, jer to privatne škole i jesu, ako se priča o alternativnim pedagogijama predstavi na pravi način, naći će podupiratelje i istomišljenike – roditelje koji će prepoznati što to nudi alternativno obrazovanje, a državno ne. Danas je većina roditelja svjesna da je ulog u obrazovanje najbolja investicija u dijete i da je ono sve potrebnije, stoga nas ne zabrinjava nefinanciranje države i nije nam to u fokusu. Zato vjerujemo da će naš poslovni plan biti ostvaren.
Renata: – Ljudi koji ulaze s idejom da se bave obrazovanjem ne ulaze ponajprije zbog financija, nego zbog želje da društvu ponude nešto bolje.

Kolika je investicija postaviti školu na noge? Koliko zaposlenih ćete imati? Je li bilo problem pronaći adekvatne kadrove? Koliko učenika ćete upisati?
Lea: – Najveća investicija je adekvatno opremiti prostor, za što smo potrošili najveći dio proračuna. Pronalazak kadrova druga je stavka, no s obzirom na to da je naša škola svojim specifičnim pristupom dosta interesantna, nismo imali problema u njegovu pronalasku. Predviđamo da ćemo imati oko 14 profesora, ali to ovisi o broju predmeta koji se predaju. Ove generacije upisujemo dva prva razreda, odnosno 50 učenika.
Renata: – Ljudi se najčešće sami jave jer žele promjenu i žele biti dio naše priče. Upisi u školu još nisu počeli, vidjet ćemo za dva mjeseca koliko učenika će se javiti i prema tome ćemo i složiti razred ili razrede.

Kakav interes je projekt izazvao?
Lea: – Jako smo radosni interesom i odazivom kadrova i roditelja za školu. Prošla je godina bila specifična baš po pitanju obrazovanja, a mi smo donijeli osvježenje na 'obrazovnu scenu'. Roditelji nam se javljaju s entuzijazmom i podrškom te najavama za upis djece, što nas vrlo veseli.

Koliku školarinu roditelji plaćaju kod vas i postoji li neki mehanizam ili potpora države kojim bi takvo školovanje djeci mogli priuštiti i oni u nepovoljnijem položaju?
Lea: – Nažalost, država ne financira privatne škole, pa tako ne znam ni za model financiranja obrazovanja u privatnim ustanovama. To eventualno mogu kompanije kojima bi moglo biti interesantno ulaganje u društveno odgovorno poslovanje. Voljeli bismo kada bi se taj model razvio te kada bi tvrtke na taj način podržale mlade kojima je iz bilo kojeg razloga onemogućeno alternativno obrazovanje.
Renata: – Upravo zato što država ne podupire privatne srednje škole, cijena školarine je u njima takva kakva je, između 35.000 i 40.000 kuna na godinu. Roditelj koji želi djetetu priuštiti drukčije obrazovanje treba dugoročnije razmišljati i unaprijed planirati sredstva. Programi takvih ulaganja postoje, no kod nas nisu tako razvijeni kao u drugim zapadnim zemljama.

Kako će se u vašoj gimnaziji primjenjivati dharmički način upravljanja?
Lea: – Upravo smo u pripremama edukacije za naš stručni kadar, kojem ćemo za početak predstaviti dharmički sustav upravljanja i njegova temeljna načela. Voditi se njima za nas je vrlo važno te je važno da ona budu tako i primljena. S obzirom na to da su naši profesori otvorena duha i njihov je posao njihov poziv, svi su svjesni da ulaganje u sebe i rad na sebi dolazi u tom paketu.

Kao jedna od najjačih vrijednosti vaše gimnazije ističe se učenje iskustvom i poticanje onoga što djeca trebaju. Što ona to trebaju? Koliko je u vašem kurikulu mjesta posvećeno poduzetništvu?
Lea: – Djeca trebaju učenje iskustvom jer ih ono priprema za život. Suradnja koju smo planirali s poduzetničkim sektorom bit će vidljiva u aktivnostima u fakultativnom predmetu, radu u zadruzi i pripremi školskih novina. Mladi moraju steći iskustvo u realnom sektoru, a mi smo dužni upriličiti im taj susret i omogućiti da osjete što znači primjerice održivo poslovanje, model prema kojem će raditi naša zadruga.
Renata: – Učenje iskustvom znači da će se primjenjivati načini rada koji će učenike poticati da žele učiti, da im je korisno ono što uče te će se izmjenjivati predmeti koji opuštaju s onima koji su bitni za maturu. Naglasak je na prihvaćanju i primjećivanju pojedinca i njegovih jakih i slabih strana. Bitno nam je da učenici nauče i nešto o poduzetništvu, što će im na početku biti ponuđeno u obliku predavanja na koja se mogu prijaviti ako imaju interes.

Jeste li spremni na negativan utjecaj potencijalne ekonomske krize?
Lea: – Spremni smo. Škola ima dovoljno kapitala da premosti to razdoblje i vjerujemo da neće dugo trajati te da će vrijednost obrazovanja u očima roditelja ipak biti prioritet.
Renata: – Nitko ne može biti spreman na negativan utjecaj potencijalne ekonomske krize, jer ne znamo kako će se ona razvijati i kojom jačinom. Možemo jedino svakim danom odraditi ono što je u našim mogućnostima najbolje za egzistenciju tvrtke i ljudi koji rade u njoj. Svaki dan opstanka je pobjeda.