Vlasnica slastičarnica Amélie ne slijedi pravila koja nameće tržište rada, već kroji svoju kadrovsku politiku

Nedostaje pet ljudi. Iz mjeseca u mjesec suočeni su s istom glavoboljom – kako ih nadomjestiti, kako rastegnuti kapacitete da pokrpaju rupu. Sve dok više nisu. Između te dvije krajnosti smjestila se samo jedna odluka – ugasiti poslovnicu. I to onu koja bilježi najveći rast. Hrabro, jelda? To je specifičan potpis odvažne Žakline Troskot, vlasnice slastičarnica Amélie, koja je odustala od kadrovskih križaljki. U posljednjih godinu dana jednostavno nije tražila zamjene zaposlenicima koji su odlazili. Iako su ostali ‘kraći’ za dvadeset ljudi, to nije utjecalo na promet. Kompenziramo, kaže Troskot

Nestašica radne snage ušla je i u šarmantnu slastičarnicu u najstrožem centru hrvatske metropole, a vlasnica ju je trpjela i trpjela bezuspješno je pokušavajući pobijediti. Na koncu se iscrpila i više nije pristajala igrati po pravilima koje je diktiralo tržište.

“Cijelu smo se godinu mučili s radnom snagom, prebaci tamo, razvuci tu. Kronično nam je nedostajalo pet konobara. Svelo se na to da smo neprestano ganjali ljude. Sve dok prošle godine baš u ovo božićno doba nisam zaključila da je toga dosta. Posao nisam pokrenula da ganjam milijune, pa idemo raditi koliko možemo, razmišljala sam”, započinje razgovor za FORBES Hrvatska Žakline Troskot, vlasnica slastičarnica Amélie, dok sjedimo u njezinom osunčanom uredu okruženim prirodom na zagrebačkom Borongaju. S druge strane zida je proizvodni pogon iz kojeg se šire predivne arome božićnih kolača. U slastičarstvu je ovo blagdansko vrijeme špica godine i imamo sreće što je u tom najzahtjevnijem razdoblju Troskot izdvojila vrijeme za nas. Dok mi pričamo, iz pogona se čuje brujanje koje znači da posao ne staje, peku se slastice, izrađuju se korporativni pokloni, ispunjavaju narudžbe za hotele, restorane, kafiće (HoReCa), pakiraju se kutije i kutije kolača.

U svojoj bijeloj slastičarskoj uniformi Troskot nam prepričava kako je razboljevši se tijekom božićnih blagdana prošle godine, dobrano izmorena od kadrovskih križaljki donijela odluku da zatvore slastičarnicu na Središću. Usprkos tome što je ona svake godine bilježila najveći rast, od 30 posto.

“Shvatila sam da tako nikako ne možemo pokriti četiri slastičarne i proizvodnju za HoReCa kanale prodaje. Zatvorili smo jednu slastičarnicu jer nismo imali konobara, a na kraju nam je broj zaposlenih pao. U prosincu prošle godine bilo nas je 60, trenutno nas je 40 i ne namjeravamo više ići preko 45 zaposlenih”, prepričava poduzetnica ostavljajući nas u čudu. Kako sad to? “Jednostavno, kad je bio odljev ljudi, nismo zapošljavali nove. I uz manji broj ljudi i poslovnicu manje, promet nam nije ništa pao. Odradimo više posla za HoReCa klijente pa kompenziramo”, pojašnjava.

Amélie još uvijek ostvaruje veći prihod maloprodajom i ugostiteljstvom, no HoReCa kanal ubrzano raste. Osim što izrađuju slastice za hotele i restorane u Zagrebu i okolici, prije dvije godine izbacili su i brend Omama. Taj asortiman smrznutih tradicionalnih i autorskih torti i kolača plasiraju po cijeloj Hrvatskoj u suradnji s trgovačkim lancima Metro i Konzum. Otvara im se i slovensko tržište, ali još nemaju konkretnijih informacija za nas jer su, kako doznajemo, tek neki dan isporučili prvu pošiljku svojih smrznutih proizvoda na tu novu adresu.

Slatko uz pjesmu
Na njihovoj adresi, pak, vrlo je veselo. Toj atmosferi najviše doprinose strani radnici koji su se pridružili timu prije tri godine. “Većinom su s Filipina, a imamo ih i dvoje iz Bangladeša. Oni su vrlo veseli, od prvog dana. Ujutro dolaze nasmiješeni i jako vole pjevati, sad već pjevaju i naše pjesme, a neki su i veliki obožavatelji Petra Graše. Čekam priliku da ih počastim ulaznicama za koncert”, smije se razdragano naša slastičarka.

Početak nije bilo lagan, namučili su se dok se strani radnici nisu prilagodili i uhvatili konce proizvodnje. Za to je trebalo vremena, iako su oni i prije radili kao slastičari. “Godinu dana trajalo je to prilagođavanje i nikako, nikako da se uhodamo, ali otkako je proradilo, izvrsno funkcionira. Sada super rade i baš bi mi bilo jako žao nekoga od njih izgubiti. Sve znaju, dobro se snalaze i s jezikom, čak i međusobno ponekad komuniciraju na hrvatskom. Jako se trude i čak su malo uvrijeđeni ako im se obraćamo na engleskom. Neki su uzeli i privatnog učitelja, stalo im je da se integriraju”, ispričala je Troskot svoja iskustva sa stranim radnicima s puno topline.